Mirko Jozić danas je daleko od očiju javnost, još dalje od kamera i mikrofona. Bivši hrvatski izbornik, trener Hajduka, šef Dinamove škole, ali, prije svega, tvorac jedne sjajne nogometne generacije, tzv. Čileanaca, koji su 1987. postali svjetski omladinski prvaci. I nakon toga ikona, Bog, u Čileu i Južnoj Americi, dan-danas svakom navijaču Colo-Cola zastane dah na spomen njegova imena. Popularnost kakvu je teško zamisliti, znamo iz iskustva, iz razgovora s kolegama iz tog dijela svijeta, kakvo je uzbuđenje izazvao razgovor o Mirku Joziću.

- Da me sad pitate bih li sad intervjuirao njega ili Messija, budite sigurni da bih odmah doletio u Hrvatsku. Teško vam je zamisliti što nama u Čileu znači Mirko Jozić - pričao nam je kolega iz Čilea na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Širenje utjecaja

No, Jozić ne daje intervjue, ne priča s medijima, traje to već godinama, čuli smo još prije nekog vremena da je jedan od razloga upravo i taj, stalno ga traže, sa svih kraja svijeta, jer, imao bi štošta reći. Recimo, možda je manje poznato da je Jozić sjedio i na klupi argentinskih Newell’s Old Boysa, došao je u Rosario baš koji dan nakon što je “omaleni Lionel” otputovao za Barcelonu. Sigurno bi mogao ispričati kako je Argentina tada doživljavala Messija, koliko je bilo onih koji su mu predviđali da će postati “novi Maradona”, koliko onih koji su ga smatrali nedoraslim i nejakim za izazov na Camp Nouu. Otišao je Jozić nakon Rosarija u Lisabon, postao trenerom Sportinga i na licu mjesta gledao kako na terenima nogometne akademije stasa strašan igrač, tada 13-godišnji Cristiano Ronaldo.

Mirko Jozić

NIKSA STIPANICEV/CROPIX Cropix

I dalo bi se nabrajati gdje je sve radio i što je doživio, cijeli jedan roman mogao bi se napisati samo o toj 1987. i toj fenomenalnoj generaciji čiji se “tragovi” i danas jasno vide na ovim geografskim širinama. No, za ovu priču, uoči velikog maksimirskog derbija Dinama i Hajduka, posebno je zanimljiva Jozićeva epizoda u Dinamu, gdje je nekih godinu i pol dana, od kraja 2006. do sredine 2008. bio šef omladinske škole. Tih godina, prije Jozića bili su na funkciji Ilija Lončarević pa Božidar Šikić, Dinamova je škola krenula u ekspanziju s jasnom idejom. Shvatili su u Maksimiru da se ne mogu uzdati samo u zagrebački i bazen sjeverne Hrvatske, da za ozbiljniju priču treba proširiti utjecaj. Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Eduardo već su bili reprezentativci, pojavili su se i Lovren i Badelj, Dinamova škola doživjela je “boom”, imala sve jači imidž i izvan hrvatskih granica, što je bila sjajna podloga za još veći iskorak. Došao je “Modrićevim putem” iz Zadra Šime Vrsaljko, iz Linza uskoro i Mateo Kovačić.

U takvu je priču i u takav projekt došao krajem 2006. Mirko Jozić. Ekspert za mlade igrače, za njihov razvoj, trebao je dodatno podići kvalitetu rada i opseg utjecaja. Iako nije dugo bio na toj funkciji, kako je kasnije rekao “došlo je do neslaganja s Upravom i nije više mogao s njima”. Međutim, ipak je u tom kratkom periodu Mirko Jozić u Maksimir, ili pred Maksimir doveo nekoliko sjajnih mladića, a trojica će u nedjelju u derbiju biti u glavnim ulogama. To su Bruno Petković, Marko Livaja i Filip Krovinović.

Odličan odnos s Bogdanom

Kako je i sam iz Dalmacije, iz Sinja, tako je Jozić najviše i gravitirao toj regiji. Poznavao je ljude, imao je svoje skaute na tom području, koji su mu javljali o najvećim talentima. Iako je svojevremeno, dok je još davao intervjue, Jozić govorio kako je rad u školi timski posao, a ne sposobnost jednog čovjeka, jasno je da je on bio taj koji je, kao šef i autoritet, amenovao dolazak svakog igrača sa strane. Tako je prepoznao Brunu Petkovića. Neki svjedoci, koji su tada radili s Jozićem, a nisu htjeli da ih istaknemo, pričali su nam kako je jednom kazao da ga Petković građom i nogometnom virtuoznošću podsjeća na Zvonu Bobana. Jozić je, za razliku od mnogih današnjih trenera, inzistirao da je talent najvažnija stvar kod mladog igrača, da se sve ostalo može naučiti i nadodati, ali da je talent temelj svega i da je najvažnija stvar za trenere u tim kategorijama da igraču ne unište talent. A za konačan uspjeh i karijeru kakvu sanjaju mora se puno toga poklopiti. Uglavnom vidjevši Petkovića, pohitao je u Metković, vrlo brzo dogovorio se s njegovom obitelji i dok je Hajduk oklijevao, Petković je već bio u Zagrebu, u Dinamovoj školi.

- Igrao sam za Neretvu protiv Hajduka, pobijedili smo i ja sam zabio golove. Odmah poslije utakmice prišao mi je Jozić, detaljno izložio čitav plan razvoja u Dinamu i brzo smo obitelj i ja odlučili prihvatiti poziv i doći u Maksimir - ispričao je u jednom od intervjua Petković.

Za to vrijeme u Splitu se već pričalo o Marku Livaju. Igrao je u Omladincu, Hajduk ga je želio, ali Dinamo je bio brži i “spretniji”. Mirko Jozić imao je odličan odnos s Frankom Bogdanom, Livajinim trenerom, Omladinac je pustio Livaju na “posudbu” u Maksimir. Odnosno, Livaja je igrao za Modre na turniru u talijanskom Pordenoneu. Tamo je bio najbolji igrač, a pokojni Krasnodar Rora koji je vodio tu momčad po povratku u Zagreb, došao je u klupske kancelarije i jasno poručio:

- Dečko je sjajan, moramo ga uzeti!

Krovinović s Pjacom

I, Jozić je, naravno, amenovao, sve je bilo spremno za Livajin dolazak, no onda ipak - ništa. Bila je to 2008., Ivica Šurjak, koji je tada bio u Hajduku, podigao je glas, Hajduk se probudio i krenuo u akciju. A istovremeno je Jozić odlazio iz Maksimira, na njegovo je mjesto došao Romeo Jozak. U tom vakuumu, priča o Livajinu dolasku ostala je nedorečena. Je li novi šef bio protiv njegova dolaska ili se na početku mandata bavio drugim prioritetima? Kako god, Livaja nije dočekao idući poziv iz Maksimira, Hajduk je pritom bio sve odlučniji i Marko se vratio u Split. Tko zna bi li tako bilo i da je Jozić još koji mjesec ostao u Dinamu.

Livaja je 1993. godište, Petković 1994., a Mirko Jozić presudio je u dolasku još jednog igrača koji će u nedjelju igrati derbi. Filip Krovinović, on je 1995. godište, igrao je u Lokomotivi i Jozić je bio taj koji je odlučio da je on igrač za Dinamo. Došao je Krovinović u Maksimir, sve do kadeta bio je u Dinamu, u generaciji s Markom Pjacom, a onda je otišao u Zagreb, Pjaca u ZET. Dinamova škola radila je “full gasom”, jasno je da je tu bilo i propusta, da su neki igrači prošli ispod radara. Puno je tu faktora koji se moraju poklopiti, uvijek je pitanje i tko ranije dosegne limite, a tko stasa kasnije, tko je mentalno jači, tko ima više strpljenja pa čeka da mu se “otvori”. Recimo, ispred Petkovića je u ono doba bio Kruno Ivančić, napadač kojem su u Dinamu predodredili velike stvari. Bruno je tada izabrao odlazak iz Dinama, u klub gdje će više igrati. No, nije se Ivančić razvijao kako su neki očekivali, “napale” su ga i ozljede i danas je s 27 godina igrač bez kluba. Petkovićev put znamo, mukotrpno i kroz mnogo iskušenja došao je do današnje razine.

Moglo se, dakle, dogoditi da u Dinamovom dresu zajedno gledamo Livaju, Petkovića i Krovinovića. No, putevi su im se razišli, prvi put zajedno u Maksimiru bit će u nedjelju navečer, u velikom derbiju Dinama i Hajduka. Petković s jedne, Livaja i Krovinović s druge strane.