Dugih 11 mjeseci Stefan Simić nije zaigrao u HNL-u. Sredinom prosinca prošle godine igrao je protiv Istre na Poljudu u oproštajnoj utakmici Damira Burića. Ali, i oproštajnoj za Simića, na dulje vrijeme. Do kraja studenoga i dvoboja u Koprivnici upisao je tek kup-dvoboj s Graničarom. Imao je u međuvremenu dvije ozljede, ali nije bio niti u kombinacijama prethodnih trenera.
Zbog čega, što je razlog?
- Nikada nisam saznao što je razlog. Borio sam se da na treningu pokažem maksimum. Otkada sam došao u Hajduk promijenio sam više trenera, počeo kod Oreščanina, nastavio kod Burića, zatim Tudora i Vukasa. U međuvremenu, dok nisam igrao, došla su i dva nova igrača na mojoj poziciji, a ja sam nastavio trenirati i nisam tražio razloge zašto ne igram.
Zvuči čudno da je najiskusniji stoper toliko dugo stajao neiskorišten, ali nakon stanke za Simića je u HNL-u stigao novi početak.
Kako je prošla stanka, što ste radili, kako ste razmišljali?
- Svaki dan sam radio na sebi. Individualno, u klubu. Vjerovao sam da će doći povratak. Istina, došao je kasnije nego sam htio, ali bilo mi je važno da spreman dočekam taj dan.
Očito je da ste jedva dočekali povratak, jer emotivnu ste izjavu uputili nakon pobjede u Koprivnici. Zahvalili se svim najbližima koji su vam pružali podršku tijekom neigranja.
- Moja obitelj bila je uz mene, a imao sam i veliku potporu kondicijskih trenera, doktora i fizioterapeuta.
Nikome ne zamjeram
Je li vam to bilo najtežih 11 mjeseci u karijeri?
- Nitko ne želi 11 mjeseci ne igrati. Nitko ne voli vrijeme provoditi na liječenju, ići u teretanu, hodati na štakama. Ali, kada kažete teško, odmah pomislim, što je meni teško. Ja sam plaćen za svoj posao, a teško je nekome kopati u rudniku, teško je samohranoj majci brinuti za obitelj. Zato nikad neću reći “meni je teško”. Bio sam malo nervozan, ali trudio sam se trenirati kao da ću sutra zaigrati.
Otac Rade je Stefanov najveći navijač, ali i kritičar. Cijelu karijeru je s njim, na svakoj utakmici. Jasno, kada to propisi omogućuju. Kako je otac proživio proteklih 11 mjeseci liječenja, tribina i treninga?
- Moram priznati da je njemu bilo puno teže. Ja sam trenirao, vjerovao u sebe i znao da ću se vratiti, ali otac to gleda na drukčiji način. Za moje najbliže bila je ovo zaista neugodna, može se reći i teška godina.
Dugom izbivanju s travnjaka kumovale su i dvije ozljede. Druga, ozljeda stopala tražila je višemjesečnu rehabilitaciju.
- Dosta me ljudi pitalo o mojoj Lisfrancovoj ozljedi stopala. Jako je to ozbiljna ozljeda gdje odlučuju milimetri. Često dolazi do operacije i godinu dana stanke. Pokušao sam to riješiti bez operacije i potrajalo je tri i pol mjeseca. Na ozljede ipak nisam mogao utjecati, obje su bile mehaničke prirode.
Jeste li razgovarali s trenerima Tudorom i Vukasom, navodno vam je i prije ozljede rečeno “nisi za nas”.
- Svaki trener ima svoje ideje, svoje viđenje kvalitete igrača. Jasno, svaki trener ima pravo donositi odluke i za njih snosi odgovornost. Uvijek sam znao što hoću, mogu i želim. Zato sam se i vratio u momčad.
Zamjerate nešto Tudoru i Vukasu, kod kojih ste bili u drugom planu, a tek potom ste se ozlijedili?
- Ne zamjeram, jer ne igram nogomet radi njih, igram radi sebe i momčadi. Nisam radi bilo kojeg trenera počeo s nogometom. U Splitu sam zbog sebe sebe i Hajduka.
Prvi nastup nakon te Istre iz prosinca prošle godine uslijedio je u Županji, u kup-susretu s Graničarom. Jeste li bili spremni za taj dvoboj?
- Uvijek sam spreman, a u Županji je prošlo tjedan dana što sam radio s momčadi. Premalo vremena, ali uvijek sam se osjećao dobro i ništa mi nije predstavljalo poteškoće.
Nakon Županje trebalo je još mjesec i pol dana do sljedećeg dvoboja, povratka u HNL preko susreta u Koprivnici. Kakav odnos imate s trenerom Primorcem?
- Moraš biti zahvalan treneru koji te stavi u igru, koji ti pruži priliku. Tako sam i ja zahvalan Primorcu. Prema meni je postupio korektno, prije Osijeka mi je rekao da ne mijenja sastav, pa nisam bio u konkurenciji. Nakon toga mi je kazao kako će za dva tjedna, poslije stanke za utakmice reprezentacija, biti promjena. Zaigrao sam u Koprivnici, pa u Kranjčevićevoj protiv Lokomotive i dalje se nadam kontinuitetu utakmica.
Poslije Osijeka, a prije Koprivnice, na svom ste Instagram profilu postavili sliku raširenih ruku na Poljudu s upitnikom kao tekstualnim dijelom. Izgledalo je kao da ljude u klubu pitate nešto.
- Slika je bila takva da mi je upitnik najbolje odgovarao. Fotografirano ujutro u osam sati, baš je upitnik odgovarao.
Primorac u subotu slavi 66. rođendan, što ćete treneru pokloniti?
- Zaželjet ćemo mu sve najbolje i pobjedu protiv Rijeke.
Kažete pobjedu, a upravo se poljudska pobjeda čeka još od kraja rujna. Za što je spreman ova momčad?
- Cijeli Split misli da smo bolji od rezultata koji postižemo. Mi igrači se slažemo s takvim stavom. Prije godinu dana smo bili drugi s četiri boda zaostatka iza Dinama. Dakle, znamo da možemo, imamo sve uvjete da budemo bolji, a za početak nas čeka neugodna Rijeka. Ali, mi smo spremni za tri boda.
Koncentriran je Simić, ne izlijeće s odgovorima. Svjestan je situacije, i osobne, i klupske. Nekoć je bio velika nada Milana koji je Genoi platio 10 milijuna eura za njegov transfer. Prije 16 mjeseci je došao iz Rossonera na Poljud i vjerojatno su očekivanja bila puno veća.
- Sve je to dio života, nikome ne ide život po nekom idealnom scenariju. Ne znam kome baš sve cvjeta. Treba se stalno boriti i takav stav uzeti kao nešto normalno.
Koji je osobni cilj u Hajduku?
- Prije godinu dana u ovo vrijeme bio sam prvotimac Hajduka i reprezentativac Češke koji je računao na Euro. U godinu dana sam ispao iz reprezentacije, a u Hajduku se vraćam u seriju nastupa. Ne bih puno o planovima, premda je jasno da se s kontinuitetom utakmica u Hajduku nadam i povratku u reprezentaciju. Znam da Hrvatska igra s Češkom na Euru, ali daleko je Euro. Rijeka je u nedjelju.