Kristijan Jakić (23), Dinamov defenzivni veznjak, iznimno je simpatičan, elokventan momak. Najvažnije je ipak da je odličan nogometaš. Mogli bismo kazati da je on najveće pozitivno iznenađenje sjajne Dinamove polusezone. Malo je tko mogao očekivati takav “boom” mladića, koji je prošloga ljeta stigao iz Lokomotive.

Defenzivni veznjak igrao je na svim ovosezonskim europskim utakmicama Dinama, osim na onoj prvoj protiv rumunjskoga Cluja. U plavom pohodu na Europu uništavao je vezne linije suparnika, oduzeo “bezbroj” lopti, pretrčao ogroman broj kilometara. Krenuli smo ipak od početka... Otac Ivica bio je nogometaš u Mračaju, igrao je desnog bočnog i bio je jako dobar u svojoj generaciji. Bio je na probi u Hajduku i prošao je...

- Da, ali nije prošao njegov susjed... Pa kad nije prošao susjed, niti on nije ostao u Hajduku - sa smiješkom govori Kristijan Jakić. A onda je tata preuzeo sina kad je Kristijan imao šest godina...

- Stalno me vodio na igralište, bio je moj prvi trener. Svaki dan sam trenirao. Davao mi je ogroman impuls i, vidite, zasad mi dobro ide.

Krenuo kod Sablića

Iz Mračaja, gdje je počeo, Kristijan se preselio u NK Imotski. Tamo je ostao nekoliko godina, a njegova juniorska generacija uspjela je izboriti ulazak u Prvu HNL. Nakon toga, uzeo je ga je - Split.

- Sa Splitom sam osvojio juniorsko prvenstvo Hrvatske, ispred Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka... Ali, tada je Split upao u krizu. Možda će zvučati čudno, ali nama mladim igračima je to dobro došlo. Trener Goran Sablić je volio mlade igrače, uveo me u prvu momčad. Da tada nije bilo Sablića, tko zna gdje bih sada bio. Ali, kad smo ispali iz lige, kupila me Lokomotiva. Prvu polusezonu se nisam baš najbolje snašao. Popričao sam s Božidarom Šikićem, htio sam na posudbu kako bih mogao što više igrati. Tada je Istra skupljala igrače, ja sam se ponudio, trener Raić-Sudar me odlično prihvatio i vratio me u život. Kad je u Lokomotivu stigao Goran Tomić, vratio sam se u Lokose. Na pripremama sam tada bio jedan od boljih igrača, te sam stigao do prvog sastava.

Tad mu se dogodila ozljeda kvadricepsa. Izbivao je s terena četiri mjeseca.

- Hvala Bogu, nakon toga dvije godine nisam imao niti jednu ozljedu. Sve mi se promijenilo u životu. Na koncu sam napravio transfer u Dinamo. Samo da nema ozljeda. Jer, znate, kad ste ozlijeđeni, nema vas, drugi čekaju priliku, teško se vratiti.

Kad je došao u Dinamo, kad je vidio sve te nove suigrače, je li ikad pomislio “uh, nisam ja dovoljno dobar za Dinamo” ili je vjerovao u svoj uspjeh?

- Baš kad sam došao u Dinamo, uhvatio me koronavirus. Moja premijerna utakmica za Dinamo bio je derbi na Poljudu. Mogu kazati da sam bio zadovoljan svojom igrom. Jasno mi je bilo da su u plavom klubu veći zahtjevi, igra se napadački, trebalo mi je malo vremena da se priviknem na momčad. A poklopila se i priča nakon odlaska trenera Bjelice, kad su mediji i javnost pustili priču da nismo prava momčad, da će doći do pada. No, nije došlo do pada, dapače...

Četvrti “kradljivac” lopti

Veli nam da je Dinamo napravio sjajnu stvar u Europskoj ligi, ali...

- Europska liga je super, ali držim da smo zaslužili igrati Ligu prvaka! Bili smo bolji od Ferencvarosa. Ali, dobro, u skupini Europske lige bili smo prvi, oborili smo svjetski rekord po broju minuta bez primljenog pogotka. A prije početka nismo bili favoriti, prije nas su bili i CSKA i Feyenoord. No, mi smo dominirali, pokazali smo da nas ništa ne može zaustaviti.

Koliko vas je pokolebao onaj jedanaesterac koji ste skrivili protiv Feyenoorda?

- U prvih nekoliko europskih utakmica nisam odigrao nešto posebno, ali onda me malo dotukao taj skrivljeni jedanaesterac. Tad me spasio Livaković, koji je obranio taj penal. Međutim, uopće se kasnije nisam želio vraćati na tu utakmicu, brzo je zaboravljena. Na svim ostalim utakmicama sam odigrao na visokoj razini, a tu moju tvrdnju učvrstit će podatak da sam četvrti igrač u Europskoj ligi po oduzetim loptama.

Imate sjajne tjelesne kapacitete, imamo dojam da vama uopće neće biti problem zgusnuti raspored Modrih na proljeće? Iznimno mnogo trčite, koliki vam je rekord pretrčanih kilometara po utakmici?

- Prosjek mi je iznad 11,5 pretrčanih kilometara po utakmici, a na jednoj utakmici sam pretrčao 13,8 kilometara. Meni to nije problem, imam kapacitete za tu kilometražu. Moja je pozicija takva da moram trčati za neke svoje suigrače. To mi nije teško, znam da tako mora biti. Kad neki igrač malo zakasni, ja moram zatvoriti, ako se to ne dogodi, onda možemo primiti pogodak. Za mene tih dodatnih 50 metara ne znači ništa... Trčanje mi nije problem, dosta radim na sebi i fokusiran sam.

Postoji li igrač u Dinamu koji ima bolje tjelesne kapacitete od vas?

- Dinamo ima igrača s ogromnim tjelesnim kapacitetima. Pa, vidite kako se trči na treninzima. Na svakom treningu svi idu “milijun posto”. Taj rad na treninzima i zalaganje prenosi se na utakmice. Danas na utakmicama moraš “gaziti” da bi nešto napravio. Evo, recimo, Lovro Majer ima nevjerojatne kapacitete, na terenu se to možda dovoljno ne primijeti jer je stalno s loptom. No, on se vraća u defenzivu, sve pokriva kako treba. Nadalje, Theophile i Lauritsen također imaju neviđene tjelesne kapacitete, kao i Ademi i Franjić. Rekao bih čak da svi prelazimo svoje limite jer znamo da samo tako možemo napraviti velike stvari.

Ademi i Wijnaldum

Imate li neki nedostatak koji biste željeli ispraviti?

- Cijeli život se uči. Držim da trenutačno nisam na 50 posto svojih mogućnosti! Popravljam ono što mi ne ide, znam da to neće ići preko noći. Ako samo deset dana ne radiš na sebi, propada ti godina dana, sve ono što si radio. Nego, baš me razveselio onaj pogodak koji sam zabio Istri, moj prvijenac. Bio je spektakularan, u karijeri nisam zabio takav. Možda će biti još ljepših, tko zna, ha, ha, ha...

Koga u HNL-u najviše cijenite na svojoj poziciji, koga u svijetu?

- Nema tu razgovora, u HNL-u najviše cijenim našeg kapetana Arijana Ademija. Od početka svoje karijere, samo sam gledao Ademija. On sad ima više slobode prema naprijed, ali mislim da smo sličan tip igrača. Zato sam ga i zavolio kao igrača. Borbenost, trka, uvijek ide do kraja. Bez obzira gubi li se ili vodi. Ukoliko budem pratio Ademijev put, mogao bih izrasti u jako dobrog igrača. Na svjetskoj sceni najviše cijenim Wijnalduma iz Liverpoola. On vidi sve ispred sebe, donosi prave odluke. Naravno, tu je i Luka Modrić, ali on igra više prema naprijed. Dosta ljudi me uspoređuje s Marcelom Brozovićem. Neki kažu da sam “novi Brozović”, ali imam ja dosta raditi da bih dostigao njegovu klasu.

Kako Dinamova svlačionica gleda na HNL prijetnje Osijek, Goricu, Rijeku? Koliko ste sigurni u naslov prvaka?

- Dinamo je jedno tri-četiri stepenice iznad svih ostalih hrvatskih klubova. Držim da je to realna procjena, iako se Osijek jako podigao u svim segmentima, a i Rijeka je u europskim utakmicama igrala dobro. Mi ipak od svih njih imamo dosta širi roster igrača, kvalitenijih igrača. Kompletna naša momčad je uvjerena da nam nitko neće biti konkurent za osvajanje naslova i Hrvatskog kupa.

Gdje se vidite jednog dana?

- Ja imam dosta visoke ciljeve! Ako bude sve u redu, ako Bog da i zaobiđu me ozljede, ako budem super igrao u Dinamu, želim više. Želim dostići sam vrh nogometa, recimo, zaigrati u Realu iz Madrida! Pa, i navijam za Real! Pokušat ću dostići tu razinu. Jedini koji me može u tome zastaviti sam - ja! Možda će nekome ta moja želja izgledati kao nemoguća misija, ali ako budem radio kako treba, onda mislim da je to za mene dostižno. Ako si, pak, u glavi zacrtam da je to za mene nemoguće, onda neću ostvariti svoj cilj. Sebi sam zacrtao svoj put, pokušat ću dati sve od sebe da jednog dana stignem do Reala ili sličnog velikog kluba. Ako uspijem, u redu, a ako ne, znat ću da sam dao sve od sebe. Neću se kajati - zaključio je Jakić.