Zagrmjelo je, kao da je znalo da treba uzburkati sve mirnije more u danima nakon službenog završetka prijelaznog roka. I zaista, možemo samo reći, nažalost. Jer, nakon dolazaka nekih provjerenih internacionalaca poput Ivana Santinija, Marka Livaje ili Josipa Drmića u tri HNL-kluba s vrha ljestvice, nedostajao je samo on da bi domaća nogometna bajka dobila nešto puniji oblik i jače izraženu smisao.
Anas Sharbini više nije bivši nogometaš, kakvim ga se do jučer moglo nazvati. Dan prije no što će proslaviti njegov 34. rođendan stavit će potpis na pristupnicu za OŠK, klub iz grada Omišlja na otoku Krku koji se natječe u Prvoj ligi Nogometnog saveza Primorsko-goranske županije! Rekosmo, baš je zagrmjelo, a svima kojima je u srcu njegov vic za igru, ne treba sumnjati u to, i srce je malo zaigralo.
Jedan od onih koji izumiru, desetka izglancanog, ali i sve starijeg kova. Takvih kao on je malo, a brojka se u HNL-u zaustavila na okruglih 200 nastupa. Šteta, šteta što je 201. ostao negdje u sad već davnoj i u srcu sve hladnijoj zimi 2015. godine. Tada je, na svojoj Kantridi, simbolično, kao da je i vrijeme znalo da je kraj, izašao u Armadinoj 60. minuti protiv Slaven Belupa. Ulaskom Vedrana Jugovića u igru, bijeli je dres s brojem 10, barem za potpisnika ovih redaka, mogao biti umirovljen.
Zaista, za potrebe ovog oblika nogometnog romantizma ne treba ponavljati onu staru, već pomalo i izlizanu priču o posljednjem periodu u Rijeci. Ali, znakovite su njegove riječi koje je ponizno, pomalo i skrušeno rekao u razgovoru za naš list.
- Da mogu, sada bih postupio malo drugačije.
Nismo mu ni trebali reći da mislimo na "onu" situaciju uoči puta u Osijek. Tada se, revoltiran nekim unutar-klupskim odnosima odlučio na neigranje i na netreniranje, nakon nesuglasica s trenerom Matjažom Kekom. Ali, i nakon Osijeka je igrao, nastupio je protiv Istre, Intera i Slaven Belupa, u već spomenutoj, jubilarnoj dvjestotoj HNL-utakmici.
I baš je taj, 13. prosinac 2015. ostao datum posljednje službene odigrane utakmice u njegovoj karijeri prošaranoj detaljima za dokumentarni film nešto izdašnijeg budžeta.
- Nogomet mi je uistinu nedostajao. Mogu reći ovo ili ono, da neću igrati pa da hoću, ali to će zauvijek ostati u meni. Spreman sam, nisam stao s treninzima od tada, mogu reći da se i jako dobro osjećam. Dobro su neki napisali, nisam zaboravio igrati - rekao nam je mlađi Sharbini i odmah nekim nevidljivim prstom pokazao na svog životnog uzora.
Brat Ahmad u nedjelju je također proslavio 37. rođendan, a od prošlog ljeta i on je na Omišlju. Njegova je stanka pak trajala nešto kraće, transfer je iz Rječine, kluba iz Dražica u kojem su obojica stasali trajao "samo" tri godine.
- Nagovara me brat još otkako se i on reaktivirao u OŠK-u. Obojica smo jako dobri s predsjednikom Nikolom Turčićem. Ja sam još kao junior s njime igrao mali nogomet, nije mu bilo teško nagovoriti me, kao što je uspio i Ahmada prije par mjeseci - priča nam Anas.
Skrenula je priča put sjećanja koja su kroz razgovor nadirala, no trudili smo se ostajati u sadašnjosti. U međuvremenu, stigla je i danas trogodišnja kćerkica Gita. Bit će joj tata blizu, a i malena će uskoro biti dovoljno - velika.
Velika da na djelu vidi jednog od najdarovitijih nogometaša iz riječkog prstena u novije vrijeme.
- Ma, nisam baš sada za HNL, ali OŠK-u itekako mogu pomoći. U utorak ću tek upoznati čitavu momčad, kako stoje na terenu, a već se u nedjelju igra prijateljska utakmica - govori nam, a mi palimo internetske brojače vremena.
Prva službena utakmica na kojoj bi riječka desetka trebala nastupiti zakazana je za 21. ožujka, kada OŠK-u u Omišalj dolazi NK Goranin iz Delnica, 1925 dana nakon što je imao posljednji službeni nastup. Bit će to dvoboj 12. kola Županijske lige, a Boduli trenutno drže drugu poziciju s osam bodova zaostatka za vodećom Klanom, uz utakmicu manje od lidera.
Budući da su u klubu provjerene HNL-marke poput braće Sharbini i Marina Prpića (ex Orijent, Zadar, Pomorac, Rijeka), zaostatak je to koji se ne čini nedohvatljivim na polovici prvenstva.
- Stavio sam se na raspolaganje momčadi, nisam ni trenutka dvojio nakon što me predsjednik Turčić nazvao i pitao da se pridružim. Ova bratova nagovaranja unutar obitelji nisu nešto, haha. Tek kad te nazove predsjednik i kaže da bi njemu, kao i ljudima koji su oko kluba bilo drago da dođeš, onda nemaš što razmišljati. Probao sam kratko i u Grobničanu prije tri i pol godine, tada nije išlo, danas hoće!
Tako otprilike zvuči onaj Anas Sharbini koji je riječku publiku uvijek dizao na noge. Onaj koji je zapeo za oko još Slavenu Biliću prije Eura 2008. Ona Žuta majica SN-a koja ga je iz Hajduka vinula u Saudijsku Arabiju. Na koncu, i onaj najskuplje plaćeni ulazni igrač Hajduka.
Najzad, pitamo ga, kako komentira situaciju s Caktašem, baš zbog toga da je i on imao sličnih problema s Rijekom koji su trajali sve do formalnog isteka ugovora u lipnju 2018. godine?
- Gledajte, da sam ja Lukša Jakobušić, napravio bi isto. Ali, i da sam Mijo Caktaš, napravio bi isto što i on! Svatko gleda sebe i radi ono što misli da je potrebno. Razumijem predsjednika koji gleda interes kluba, ali razumijem i Caktaša. On će već naći instrumente, danas postoji nogometni sindikat, postoje sredstva za zaštitu. I dok sam ja bio u Hajduku postojali su neki problemi s igračima (Jertec, Buljat, Šerić, Vejić, op.a.). Moj je slučaj bio nešto drugačiji, ali ako ne moramo... - smije se...
Ma, ne moramo, i rekli smo da nećemo. Vratio se, makar i u tu županijsku, petu ligu. Ako dovede ijednog poklonika onog nogometa kakav je sve rjeđi i na komercijalnim, usko specijaliziranim TV-platformama u Omišalj, uspio je, još jednom.
Pristupnica je potpisana, ugovori su ionako često samo mrtvo slovo na papiru. Ovdje se igra za gušt.