Koji mi je najteži trenutak karijere? Bilo ih je, no iza svih stoji taj neki posljednji korak: nisam zaigrao za Dinamo, a malo je nedostajalo, nisam zaigrao za Real, opet je malo nedostajalo, igrao sam za mladu repku i na putu do velike - opet je malo nedostajalo. Stalno je nedostajao jedan mali koračić...”
Razgovarali smo prije točno godinu dana. Svetice su bile okupane suncem, a Maksimir pozitivom. Klinci su čekali Liverpool, a Dinamo se pripremao za Benficu. Rijetki lijepi i mirni dani u Dinamu...
- Neni skidam kapu, uzeli smo prvu momčad kao moralni parametar kako momčad treba izgledati. To je osvijetljeni put, da vide što je momčadski duh, a ne pojedinac. U tome pogledu preklapaju se Bjeličini pogledi i moji - dodao je tada.
Godinu nakon, Igor Jovićević dočekao je svoj san. No siguran sam da ga nije ovako zamišljao. Preuzimanje seniorske momčadi doživljavao je kao ultimativni zadatak svoje duše, ali prirodnim, a ne umjetnim putem. No kako je Dinamo zadnjih pola godina poput čistačica ispred Maksmira, brižno sve svoje klasične manevre meo pod tepih, tako se odjednom počeo krčiti i put Jovićevića prema prvoj momčadi. Onoga časa kada je sve eksplodiralo, iza dima krio se njegov lik. Logično, ali otužno. Nakon odličnog posla s juniorima i drugom momčadi, zaslužio je drugačiji “ulaz”. Ono, uz suvisao kraj Nenada Bjelice, odlazak zaslužnih vedeta, te stvaranje priče o novoj generaciji Dinama, gdje bi uskočio on te gurnuo u vatru najnadarenije koje je ove godine vodio.
Podmetanje nogu
Ipak, život, a pogotovo život u Dinamu ne bira. Nogomet je varljiva biljka, nikad ne znaš kada će usahnuti, a kada rađati plodove. Mnogi su već konstatirali da je trebao stati uz svog bliskog suradnika, no to baš nije tako. Nema sumnje da mu Bjelica nije zamjerio, kao što i nema sumnje da se Igor javio treneru u odlasku i zaželio mu sve najbolje. Ta je komunikacija, za razliku pod mnogih drugih unutar maksimirskih zidina, bila doista uzorna. Bez kurtoazije ili podmetanja nogu... Prevedeno, prilika ne bira, ni vrijeme, ni mjesto.
- On je vrhunski trener i čovjek, netko od koga možeš učiti. Zaslužuje veliku, veliku karijeru... - nije skrivao pogled Jovićević kada je govorio o čovjeku koji je prekrižen na perfidan način, štogod tko pisao o tome.
No, kako su se Jovićeviću u igračkoj karijeri sva vrata naprasno zatvarala, taman kada bi zagazio na prag, tako su mu se ova, eto, otvorila. Ovoga puta nije malo nedostajalo...
U Americi bi se redatelji hrvali za njegov scenarij, koji je pritom toliko nevjerojatan, koliko i zapanjujuć. Od aureole najvećeg talenta ovih prostora, preko odlaska u Real sa samo 17 i pol godina, petogodišnjeg života u Madridu, “odlaska” koljena u mladoj reprezentaciji, pa kasnijeg pokušaja povratka na veliku scenu, no opet, zapravo, bez uspjeha.
- Pa sam, eto, dospio i do koktel-bara u Marbeli - smijao se jednom prilikom, pričajući kako mu nije bilo strano niti pretvoriti se u konobara. - Niti jedan posao nije sramotan - nadodao bi dečko, koji se družio i ostao prijateljem s Gutijem, Esnaiderom, Urzaizom, Raulom, Fernandom Sanzom.
Kasnije je, pak, preko tate Čede, svog idola, i Dinamove legende, dospio do trenerskog posla. Uglavnom, nakon preuzimanja Karpata, u ukrajinskoj ligi prije rata, i vođenja dvoboja pred 50-ak tisuća ljudi, pa dobivanje nagrade za najboljeg trenera lige, ispred jednog Mircee Lucescua, pa vođenje ambicioznog Celja, tada na pogon ukrajinskih investitora, došao je poziv Dinama na koji nije mogao ostati imun. I kada smo o tome pričali, u oku mu se pojavio sjaj zagrebačkog fakina. Bez patetike ili demagogije, Igoru Jovićeviću, doista, Dinamo je bio i ostao sve na svijetu.
- Dinamo je moj život, otkad znam za sebe ja ga živim. Prvo kroz tatu, koji mi je oduvijek bio idol, i koji je na mene prenio tu svoju strast prema Dinamu... ovaj stadion, ove svlačionice, od svoje četvrte godine kad sam počeo dolaziti ovdje, ovo je sve moja ljubav i pasija. Dinamo je stil života. Meni se posrećilo što sam iz Radnika došao ovdje i prošao probu, iako su se tada neki treneri, recimo prof. Zdenko Kobešćak, ljutili na tatu, koji je tada radio u omladinskoj školi. Znam da zbog mene nisu neko vrijeme i pričali, iako tata nije ni znao da dolazim na probu... Kad jednom zavoliš Dinamo, onda je to ljubav za cijeli život. Uglavnom, želio sam još jednom osjetiti Dinamo, kada već nisam kao igrač, želio sam kao trener, da barem jednom izađem pred Boyse i osjetim tu dinamovštinu koja mi kola žilama. I danas uživam u ovome što radim, obožavam djecu i svoj prostor za napredak vidim u energiji koja me pokreće iz dana u dan, u tim momcima s kojima radimo, napredujemo i pokušavamo pratiti korak prve momčadi - izgovarao je u dahu. - Ja i danas ne mogu zaboraviti treninge u Maksimiru, haklove na Kegliću, sate i sate nogača iza Trgovačke škole, kros i medalju koju mi je uručila Milka Babović... To su stvari gdje se kuješ, i stvaraš. To su, da rezimiram, mladenačka iskustva koja su nužna za nogometni i životni razvoj.
Teško vrijeme
Trenerski, oblikovao ga je Rafa Benitez.
- Kod njega sam prvi put doživio drugačije, progresivne metode treninga. Bili su avangarda, ispred svoga vremena. Shvatili smo tada da se trenira momčad, a ne samo pojedinac. Male grupe, u određenom prostoru, ne samo 11 na 11. Istina je, puno sam od njega upio... I jest, njegova izjava da će čekati 20 godina da postane trener prve momčadi i moj je svojevrsni kredo što se tiče Dinama.
Kredo koji se, eto, obistinjuje. Na način koji sigurno nije priželjkivao. Ali ovoga puta, ni Jovićević nema pravo reći “ne”, apropos svih stativa igračke karijere koje je tako lako pogađao.
Iako, Dinamo preuzima u najgorem času; razjedinjena momčad kojoj je trenutačno nogomet na posljednjem mjestu, raspad atmosfere uzrokovan posljednjim događajima u Dinamu, najave nove (ras)prodaje i ultimativni zahtjev za obnavljanjem momčadi definitivno nisu “starter pack” koji date u miraz čovjeku kojem želite dobro. Ovo je “teško vrijeme za matore”, pjevao bi Štulić dok gleda prema psihozi s istoka grada, “uloge su davno podijeljene i svatko ide svojim putem...”
Igor Jovićević će se, ipak, pohrvati sa svime. Dočekao je svoju šansu, gradio se i - izgradio, da bi je dobio, iako je sigurno i sam svjestan svega što ga čeka. Svega navedenoga, u disharmoničnoj svlačionici i rasutoj atmosferi, kao i jasne pouke koju možda neće prihvatiti, ali je mora akceptirati, htio-ne htio. Svi Dinamovi treneri u Mamićevoj vladavini dočekivani su s crvenim tepihom, da bi na kraju bili bačeni u ambis. Jer, koliko god to ponavljali, ta laž u ovome, ovakvom klubu, jednostavno nije istinita. Ne, Dinamo nije veći od svih nas, ovaj je Dinamo krojen samo po mjeri jedne obitelji. Tek kada dođe do tog, a ne trenerskog reseta, moći ćemo pričati o veličini tog psihički rastrojenog kolosa s ruba maksimirske šume. Dotad, i Igor Jovićević mora znati da je nažalost roba s rokom uporabe. Konzervans pritom nudi pokoravanje ili, kako se to voli nazivati, “zajednička sinergija...”
Nogometno, bit će silno zanimljivo što će osmisliti novi šef. S time da dvije premise u startu znamo.
Prva glasi:
- Nisam sklon jednoj varijanti, igrati samo na kontre, ili kombinatoriku, ili nešto treće. Volim biti trenerski kameleon, koji se prilagođava svakom novom rebusu. Volim učiti iz pogrešaka, analizirati i stvarati pouke. No na kraju, sve je na igračima: oni stvaraju trenere. Jer, situacije na igralištu određuju igrači, trener tu utječe nekih 20-ak posto.
A druga:
- Tko će biti Jovićević? Nadam se da nitko! Otkad sam postao trener, naime, mrzim desetke. Mislim da desetke odumiru, jer igra evoluira u oba pravca. Danas više volim ‘osmice’. I, zapravo, mislim da u mojoj momčadi danas ne bi bilo mjesta za Jovićevića igrača...