Od trojice na otvaranju - i ukupno četvorice tijekom cijele sezone - do samo jednog u završnim kolima i (vjerojatno) niti jednog u skorijoj budućnosti. Nakon što su vrijednosti na "brojaču talijanskih trenera" varirale u tekućoj kampanji hrvatskog prvenstva, Gennaro Gattuso trenutačno je jedini branitelj taktičke škole s Čizme, a iščitamo li njegov posljednji medijski istup između redaka, izvjesno je da i Rino odbrojava do odjavne špice s hrvatskih travnjaka.
Nakon što se u nedjelju, očito, oprosti od Poljuda u derbiju protiv Rijeke, trener Splićana na Šubićevcu bi, dakle, trebao odraditi završni ispit na Hajdukovoj klupi. Ta će epizoda, paralelno, označiti i završetak ere talijanskih stručnjaka, kojima su hrvatski klubovi slijepo vjerovali, a njihova će epoha biti upamćena po - neuspjehu.
Osječani su zbog Federica Coppitellija nakratko strahovali i od drugoligaških terena u idućoj sezoni, navijači "modrih" su pod Fabijom Cannavarom slušali beskonačne imperative na medijskim konferencijama, ali bez imperativa pobjede na terenu, a osim što je Gattuso srušio cijenu pojedinim mlađim karikama - i to uslijed dramatične financijske situacije u klubu - Hajdukove su se utakmice često pretvarale u umor za oči s prozirnom taktikom.
Posljednji Talijan u ovosezonskoj slagalici jest Paolo Tramezzani, koji je u povratničkom mandatu odradio deset mjeseci na klupi Istre 1961. Pulu je napustio prije Božića, ostavivši klub na diobi sedmog mjesta, ali njegov odlazak samo je otvorio prostor za renesansu pod Gonzalom Garcíjom, čije su taktičke cake osvojile javnost, ali i dovoljnu količinu bodova da na Aldo Drosini mogu sanjati europske bitke.
Iako je, također, strani stručnjak, poput ostalih heroja s početka teksta - što, zapravo, i nije bitno u modernom nogometu - García je poslu prionuo s osjetnim razlikama u odnosu na, primjerice, spomenute stručnjake u Dinamu i Hajduku: poznavao je ligu, klubove, igrače, gostovanja, mentalitet i očekivanja. Sve ono što, recimo, nisu Cannavaro i Gattuso, iako su nas uvjeravali u suprotno. Iz istog su se razloga, nadalje, Radomir Đalović i Sandro Perković od "vječnih pomoćnika" pretvorili u unutarnje rezerve i junake s naslovnica u Rijeci i Dinamu, a jedan od njih će s glavnom ulogom (čitaj: titulom u rukama), prema svemu sudeći, okončati sezonu.
Odluka o "vojniku kluba" pala je i u Varaždinu, kada se Nikola Šafarić iz ureda sportskog direktora spustio uz aut-liniju nakon što se Mario Kovačević morao povući zbog bolesti. Novi je trener u "baroknom gradu" stvorio kompaktnu družinu, što svjedoči i podatak od 19 remija u 56 dvoboja, dok se samo Rijeka ove sezone može pohvaliti tvrđom obranom od Varaždina, koji je blizu povratka u europske kvalifikacije. Nakon ozdravljenja, pak, Kovačević je u drugom bivšem klubu, Slaven Belupu, pronašao novo mjesto pod suncem i dogurao čak do praga Maksimirske 128, o čemu se šuška proteklih tjedana.
Priču zaokružuje i Mario Carević, koji je s Goricom rušio Dinamo, Hajduk i Osijek, a s Rijekom remizirao, te tako potvrdio da je "povratak korijenima", odnosno poznavateljima naše nogometne zbilje, zapravo čvršća podloga od slanja molbi na zvučne adrese. Izvjesno je da će Zagrepčani i Splićani u ljetnoj tržnici opet krenuti u lov na stratege, ali dileme, ovaj put, ne bi trebalo biti. U kontekstu maksimirskog kluba su se, tradicionalno, vrtjela razna imena, ali naglasak je ovaj put na ponudi iz lige (Kovačević i García), iako, ujedno, svoje argumente ima i aktualni vršitelj dužnosti (Perković), dok su Splićani već u nedjelju mogli smjestiti Carevića u klupski autobus na putu prema kući iz Turopolja.
Simon Rožman je, čini se, s pobjedama protiv Rijeke, Hajduka i Slavena osigurao mjesto na osječkoj klupi i na početku iduće sezone, kao i Đalović na riječkoj, čija sezona može biti završena i duplom krunom. Rješenja se ne moraju tražiti u dalekim imenima, u modi su lokalni taktičari, oni koji su se već susretali s ligom i koji znaju što ih čeka, zbog čega su i logičnija rješenja. Iako su slavni Talijani izgradili zavidne igračke karijere, snalazeći se besprijekorno na elitnim terenima, pored hrvatskih se, u trenerskoj koži, nisu snašli.
Komentari (0)