Ne, ništa se dramatično nije dogodilo, Štimac je čak rekao da je atmosfera unutar momčadi dobra, ali to je zato što oni koji misle da su zakinuti minutažom šute i - čekaju. Daju još vremena i sebi i izborniku da se nađu na istoj valnoj dužini ili se - raziđu!
Izbornik je uvođenjem Radoševića definitivno razdrmao momčad, sam je govorio da želi razbiti “sigurnost i apatiju”, i to je uspio. Sad je pitanje hoće li dugoročno to proizvesti pozitivne ili negativne efekte. U tom kontekstu “tema Radošević” je pitanje kriterija po kojima se dolazi do mjesta u nacionalnoj momčadi. Najveći problem nastane kad je nogometaš na klupi uvjeren da je prednost dobio igrač koji nije bolji.
Ambijent “tinjanja fitilja” nije novi. Josip Šimunić vratio se s Eura pun ogorčenja koje se nije libio iznijeti na stranicama SN. Dokapetan Vatrenih silno je zamjerio Slavenu Biliću “guranje u podrum”, kako je kazao, bez pravog objašnjenja. Ivica Olić rigao je vatru u privatnim krugovima još za vrijeme priprema, da bi nakon ozljede u Oslu otkazao nastup u Poljskoj. Niko Kranjčar i Eduardo da Silva nikako nisu bili sretni, šutjeli su i trpjeli status drugoplanaca, ali kiseo izraz lica sve je otkrivao...
Slaven Bilić šest godina je vodio nacionalnu vrstu i više se puta susretao s nepoštivanjem njegova autoriteta, znao je to rješavati po kratkom postupku, tako je, primjerice, Anthonyja Šerića izbacio iz nacionalne vrste, nakratko i Danijela Pranjića... No, odlučio se i letjeti u Donjeck u prosincu 2011. godine da smiri Eduarda, ljutog nakon što je izvisio za Tursku.
Igor Štimac preuzeo je Vatrene “bez repova”, ali dovoljno su mu bile tri utakmice da se u svlačionici počne “frkati nosevima”. Kako bi se to prevladalo nužan je međusoban respekt izbornika i igrača, te još više prema nacionalnoj vrsti. Jasno je da Štimac vodi ekipu, on priprema taktiku i izabire momčad. Svakome mora biti čast što je dio državnog sastava, među dvadesetak najboljih nogometaša ove zemlje. Nije mala stvar biti niti dvadeseti. Tko tako rezonira imat će šansu vratiti se i u prvi plan, onaj tko se s time ne miri ne može biti od koristi. I neće čuditi dođe li do prijevremenih oproštaja.
Dovoljno je pogledati primjere Josipa Šimunića ili Gordona Schildenfelda. Kad je slagao sastav za Švicarsku, njih dvojica praktično nisu postojali. Prvog nije niti zvao, želio je Ivicu Križanca, drugog je tretirao totalnom rezervom iza Ćorluke, Maloče, Lovrena, Vide. No, Štimac još hvata konce i slaže pravu garnituru, kod njega će očito biti dosta pretumbacija, Joe i Šifo dokaz su da se svatko može relativno brzo vratiti u prvi plan. I postati junak kao oni u Belgiji. Rakitić i Vukojević imaju reprezentativnu kvalitetu, držimo da ih je možda prelako gurnuo na stranu, ali on odgovara za rezultat.
Na njima je, kao i ostalima, da ga uvjere kako im je mjesto u prvom ešalonu. Eduardo je iskočio, pa ispao nakon Makedonije, tko kaže da se neće vratiti u Skoplju... Hrvatskoj su svi potrebni, naš kadar nije širok da bismo se mogli razbacivati s igračima, ali za velike rezultate neophodni su entuzijazam i poticajna atmosfera. Neka se dokazuju, neka se nadmeću. Nekima nije valjao Bilić, ne valja Štimac, ne bi niti netko treći ako nisu spremni prihvatiti ulogu koja im je namijenjena, s obzirom da na terenu može biti samo 11 igrača.
Štimac je najavio da će itekako morati raditi kako bi Hrvatska bila kakvu želi. To ne znači da oni koji su igrali kod Bilića trebaju ispasti, nego da moraju zapeti kako bi zadovoljili kriterije novog izbornika. A njegova je obveza da ekipu slaže po načelima koja neće izazivati sumnje.