Sadegh Moharrami bio je glavna Dinamova priča poljudskog derbija. Svaka čast Ademiju, Kadzioru, Petkoviću, Oršiću... Oni su već puno puta bili u glavnim ulogama, odlučivali utakmice i u Ligi prvaka, no njima je uz bok bio iranski desni bek. Dvaput je spriječio pogodak Hajduka u prvom dijelu, sjajno prošao po desnoj strani kod prvog Dinamova gola.
- Odličan je osjećaj pobijediti u derbiju, jer sam dovoljno dugo ovdje da znam što znači pobjeda nad Hajdukom, pogotovo na Poljudu. I za klub i za naše navijače. Bila je prava utakmica, agresivna u kojoj smo se borili za svaki centimetar travnjaka. Volim takve utakmice - govori skromni Moharrami, uvijek nasmijan, samozatajan momak koji je dosad uglavnom bio u drugom planu.
Dobri duh svlačionice
No, u zadnjim utakmicama Bjelica mu je dao šansu i on ju je maestralno iskoristio. Pobjeda u Splitu mnogo mu znači.
- Znači zaista puno jer sam svjestan da je prošlo vrijeme prilagodbe i da mi nitko više neće reći: pusti ga, još mu treba malo da se navikne. Doveden sam kao reprezentativac jedne velike zemlje i znam da su očekivanja velika od mene. Valjda je stiglo vrijeme da ih opravdam.
Što je najveći razlog napretka u zadnje vrijeme?
- Mislim da je najviše riječ o kontinuitetu. Dobio sam nekoliko utakmica ovoga proljeća, osjetio povjerenje trenera Bjelice i suigrača i sada je sve na meni. Mogu biti zadovoljan, ali osjećam da u meni ima još rezerve i da ovo nije najbolje što ste vidjeli.
Prilagodba na Hrvatsku, na novi način života i nogometa nije bio lagan. Je li se sad priviknuo, je uspio pohvatati konce?
- Čim sam došao u Zagreb rekli su mi da je prilagodba za nas koji dolazimo iz arapskog svijeta jako teška i duga. I zaista je tako. No, to je normalno jer je riječ o različitim kulturama. Na početku mi je bilo jako teško. Nisam znao jezik, navike, rutine… Ali, kako je vrijeme išlo, tako sam se i ja prilagodio. Tu mi je puno pomogao klub, suigrači i treneri koji su stali iza mene i dali mi vrijeme.
Imamo dojam da ga suigrači vole, da im je jako prirastao srcu, Moharrami je dobri duh svlačionice. S kim se najviše druži?
- Zapravo nemam nekog posebnog s kim se družim. Dobar sam sa svima i pokušavam se uklopiti u društvo. Nekad je teže, nekad mi izgleda kao da sam rođen ovdje. No, najvažnije je da svi pričamo isti jezik, onaj nogometni. I tako se najbolje sporazumijevamo.
Može li ocijeniti u čemu je najviše napredovao za vrijeme u Dinamu, po čemu je sad bolji igrač?
- Siguran sam da je to na taktičkom planu. U Europi je to puno ozbiljnija dimenzija nogometa nego u mojoj domovini. Nekad sam znao zalutati u svojoj igri, neočekivano se naći na sasvim drugoj poziciji od one na kojoj trebam biti. S vremenom sam usvojio te stvari i s tim je i moj nogomet krenuo prema gore.
Zaluđenost nogometom
Prate li u Iranu njega i Dinamo, priča li se u Teheranu o Modrima?
- Iran je velika zemlja u kojoj smo svi zaluđeni nogometom. Kad ste reprezentativac, onda je jasno da ste na radaru svih navijača, a pogotovo kada igrate u Europi. Moja je prednost što igram u Dinamu koji je na dobrome glasu zbog mnogih trenera i igrača koji su bili u Iranu.
Karijeru su mu obilježili hrvatski treneri. Vodili su ga Ivanković, Bjelica, Tomić, Skočić.
- Da, svaki od njih je na neki način utjecao na moju karijeru. Znam da me Dinamu preporučio Branko Ivanković koji je izjavio da bih mogao biti pojačanje. Kod Bjelice sam najduže, kod Tomića sam igrao prvi dio sezone, tu je i izbornik Skočić koji računa na mene.
Nedavno je Skočić bio u Maksimiru, razgovarao s Bjelicom. Je li se sreo s izbornikom?
- Vidjeli smo se i porazgovarali malo o svemu. Rekao mi je da me prati i da o meni ovisi hoću li biti u reprezentaciji. Nadam se da ću zadržati ovu razinu i na taj način mu prirediti slatke brige.
Na ljeto dolazi i Fran Karačić, tu su već on i Stojanović, konkurencija će biti velika na toj poziciji?
- Ništa čudno, jer Dinamo je velik klub koji u jednom trenutku igra svaka tri dana i treba nam širok kadar. Uz mene koji igram za Iran tu je i Stojanović koji redovito nastupa za svoju zemlju, a znam da je Karačić bio kandidat za odlazak na Svjetsko prvenstvo, što dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Volim konkurenciju jer te ona čini boljom i tjera te na dodatni rad.
Koje su mu ambicije i želje u Dinamu u ovoj i idućoj sezoni?
- Želim nastaviti s dobrim igrama, proslaviti naslov prvaka u ovoj sezoni i što bolje se pripremiti za ono što nas čeka u idućoj. Sviđa mi se pomisao da izađem na Maksimir uz taktove himne Lige prvaka i to je neki cilj prema kojem ću ići.
Na dobrom putu
Koliko je bilo čestitki, tko mu se sve javio nakon Poljuda?
- Puno ih je bilo. I evo, jutro poslije još uvijek nisam stigao svima odgovoriti. Svaka mi je posebno draga, jer kad netko odvoji svoje vrijeme da me se sjeti i pohvali, onda prema tom čovjeku moram imati dužan respekt. Volim vidjeti osmijehe na licima navijača Dinama i to je moj cilj za ubuduće.
A Igor Tudor kazao je nakon utakmice kako “Petković i desni bek mogu igrati u Barci”. Kako je on doživio te komplimente.
- Naravno da mi godi kad netko to kaže, pogotovo kad to kaže trener suparničke momčadi. No, nije to nešto čime se zamaram, razmišljam o Dinamu, ali to je svakako dokaz da sam na dobrom putu.