"Zar se doista predao", pitao sam se nakon što sam u srijedu navečer pročitao oproštajno pismo Ivice Olića hrvatskoj nogometnoj javnosti, koji je nakon 104 utakmice i 20 golova za hrvatsku reprezentaciju rekao zbogom momčadi u kojoj je trajao 14 godina. Znao sam da ga je povrijedio Ante Čačić u Rostovu, kada je ignorirao njegovu nogometnu povijest i gurnuo ga na rub rezervne klupe. Znam i da je činio sve da traje "do vječnosti", ali - svemu dođe kraj. Još 2008. godine mi je rekao: "Neću dopustiti da mi iza leđa govore - gledaj starog konja, neće se maknuti!" Iako, ako bi to netko rekao za Ivicu Olića, osušio bi mu se jezik.
Kada mu je, kao nogometnom tinejdžeru, Jacinto Facchetti, šef Intera iz Milana, napisao ispisnicu, vrtio je glavom: "Ne znam činim li dobru stvar?" Kada je odlazio iz Bayerna, Uli Höness je govorio - možda smo ga trebali zadržati još godinu dana. No, kada je sam napisao pismo, u kojemu se oprašta od nacionalne selekcije, pred očima mu je bljeskalo - rođen sam 14. studenoga 1979. godine.
Nazvao sam ga u četvrtak ujutro, prije nego što će poći na trening HSV-a i pitao ga zašto je podigao ruke u zrak? Uslijedila je rezignirana reakcija:
- Jebiga, tako je...
Poslije utakmice s Rusijom u Rostovu, shvatio je da bi bio pretežak teret novom izborniku, koji ga je prekrižio:
- Puno sam razmišljao o tome i shvatio da nemam potrebu gurati se i trpati tamo gdje više ne pripadam, nisam želio mučiti ni sebe, ni sve oko sebe. Supruga me odgovarala, rekla je - čekaj, neka odluka sazre. Često i dugo smo razgovarali, ali, nikad se nisam želio šlepati. Ipak, na nagovor Natali, pokušao sam u HSV-u, ali, ni u Hamburgu se ništa ne mijenja, prelomio sam - vrijeme je za rastanak.
• Lijepa priča je trajala 15 godina, od 2001. godine, nije to bila laka odluka? Jeste li se konzultirali s izbornikom?
- Nekih velikih razgovora nije bilo, samo sam mu vrlo otvoreno rekao da sam bio ljut zbog Rusije. On je to znao, no, Ante Čačić je svima dao do znanja da će se držati principa; oni koji neće igrati u klubovima, ne dolaze u obzir za popis za Europsko prvenstvo. I da se više ne zamaramo, da ne bi, nedajbože, bilo neugodnih prepucavanja preko medija, poručio sam im - ne želim vam biti teret. Sretno vam bilo...
• Rastanak ste najavljivali i puno ranije, no, očito je uvijek postojala nekakva kočnica?
- Puno se ljudi vrtjelo oko reprezentacije svih ovih godina. Vjerovao sam da je idealan završetak reprezentativne karijere na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. No, tada sam se zaustavio na 98 nastupa za Hrvatsku i Niko Kovač mi je predložio - igraj do stote. Da, Niko Kovač me nagovorio da produžim, a nakon toga sam i sebi rekao; kada sad nisi otišao, guraj dok ide. No, cilj sam ostvario, nema puno napadača koji su odigrali više od stotinu utakmica za reprezentaciju.
• Idete na Europsko prvenstvo u Francusku?
- Naravno da idem, prvi put kao navijač! Zastavu u jednu, pivo u drugu ruku i na tribinu. Među svoje ljude...
• Karijeru ćete nastaviti u Hamburgu, ili je još živa ponuda iz Seattlea? Američka liga djeluje privlačno?
- Sve je otvoreno. U SAD-u se igrači kupuju tek kada počne play-off, pa ako bih išao, bilo bi to tek krajem ožujka, ili početkom ljeta. A ako bih potpisao za Seattle, ne bih mogao ići na Euro, jer prvenstvo SAD-a se poklapa s turnirom u Francuskoj...
• Naslijedit će vas Mario Mandžukić. Kao što vas je naslijedio u Zagrebu, Dinamu, Bayernu?
- Hrvatska ne treba brinuti, Mandžukić je u vrhunskoj formi, nakon, za njega nekoliko neuobičajenih ozljeda, vratio se u top formu. Gledao sam njegov 'rat' protiv Bayerna, pravi je borac. Najvažnije je da se ne potroši do Europskog prvenstva, najvažnije je da svi dođu zdravi, jer, Hrvatska nema puno alternacija, kao, primjerice, Njemačka...
• Gdje ćete živjeti? U Hamburgu, gradu koji obožavate, u Münchenu, gdje ste proveli najslavnije dane u karijeri, ili u Zagrebu?
- I to je otvoreno. Ako završim igračku karijeru u Hamburgu, imam još tri godine ugovor s klubom, kao trener u omladinskoj školi. To znači da otpada odlazak u Ameriku i da na jesen treba poći u školu. Intenzivno razmišljam i o tome.
Ivica Olić je jedan od najvećih hrvatskih nogometaša uopće. Ne želim nabrajati one koji su s njim stajali u prvom redu, ali, malo je njih koje su navijači tako voljeli. I koji su s toliko srca igrali za Hrvatsku. I koji su zabili toliko golova Buffonu, Van der Saaru i ostalim najboljim svjetskim golmanima. I moram reći; žao mi je što se predao. Ne znam mogu li oprostiti Čačiću što ga je natjerao da digne ruke u zrak. I kada mi se pred očima vrte njegovi golovi, koje je zabijao Italiji, Manchester Unitedu, Juventusu, Lyonu, Njemačkoj, Engleskoj na Wembleyju, kada vidite da odlazi, možete reći samo - jebiga...