Sadegh Moharrami u zagrljaju s Brunom Petkovićem
 Pieter Stam de Jonge/ANP/AFP
OTVORIO DUŠU

‘Osjećam da su Hrvati podrijetlom iz Irana! Nemam curu ni auto, a baka me ubija pitanjima o ženi...‘

Preoteo je mjesto Stojanoviću, postao reprezentativac i prihvatio novi ugovor s Dinamom...
Piše: Nikola Lipovac/Jutarnji listObjavljeno: 14. siječanj 2021. 12:13

Od kraja listopada ustalio se na položaju desnog beka, prihvatio ponuđeni novi ugovor s Dinamom, do ljeta 2025. Sadegh Moharrami (24) jesenas se vratio i u iransku reprezentaciju, postao prvotimac. Rodom je iz Hashtpara, s obale Kaspijskog “mora”, a nakon dvije i pol godine u Zagrebu razumije već jako dobro i hrvatski, ali se ne usudi davati intervjue, pa smo u Rovinju porazgovarali na engleskom, kojeg je u međuvremenu također usavršio…

Moha, kad smo razgovarali nakon Feyenoorda jedva ste čekali kraj polusezone da nakon više od godinu dana napokon odete doma. Kako je bilo?

- Bilo je lijepo, ali 10 dana je malo, brzo je prošlo. Moram čim bude moguće dovesti obitelj u Zagreb.

Koliko vam je velika obitelj?

- Mama, tata i brat. Nedostaju mi puno, a osjetio sam koliko su bili sretni kad su bili sa mnom. Trebali bismo češće biti skupa i čim ova korona ode, nadam se uskoro, doći će mi u posjet. Brat mi isto igra nogomet, pa ne znam koliko dugo će moći ostati, ali nadam se barem mjesec dana. Želim im pokazati i hrvatske prirodne ljepote.

Cijelo ste vrijeme bili s obitelji?

- Da. Nisam mogao posjećivati prijatelje zbog epidemioloških mjera, morao sam biti jako oprezan da se mogu normalno vratiti. No, išli smo na naša mjesta, na planine, pao je i snijeg, bilo je baš zabavno. Jeli smo tipičnu iransku hranu, jako lijepo nam je bilo.

A kakva je situacija s covidom-19 u Iranu?

- Teheran je u lockdownu, ali ostali dio zemlje nije. Sad je bolje nego prije nekoliko mjeseci.

Što vam kaže otac, je li dao kakav savjet?

- Ne kaže mi ništa posebno u smislu da nešto moram, nego da budem strpljiv, da se kao profesionalac držim obveza i da će tada sve završiti dobro. Da nikud ne žurim.

Jesu li vam otac i majka bili u sportu?

- Nisu.

Gleda li vam obitelj Dinamove utakmice preko YouTubea?

- Gledaju, da, ali želim im srediti da mogu pratiti Arenasport, to bi im bilo savršeno, nadam se da ću uspjeti do nastavka natjecanja.

Rijeka stiže u Maksimir već za manje od tjedan dana, odmah kreće žestoki ritam…

- Da. Sve se promijenilo, ništa nije kao prije ni u jednoj ligi u Europi. No, mi dobro treniramo i bit ćemo spremni za Rijeku i važne utakmice koje slijede. U dobroj smo formi i nema razloga da ne nastavimo s rezultatima kao na kraju polusezone.

Na Rujevici ste prije mjesec dana odigrali 2-2, moglo je svakako završiti…

- Da. Uvijek nam je u Rijeci teško, Rijeka je dobra momčad, ali mislim da smo tu utakmicu zaslužili pobijediti.

Poslije Rijeke imate Goricu u redovnom kolu, pa drugu zaostalu utakmicu s Hajdukom, nakon ta tri dvoboja imat ćete odigrana sva kola i znati kako stojite u odnosu na Osijek i ostale pratitelje.

- Mislim da je ove sezone liga teža nego prije, no mi smo Dinamo, moramo raditi svoj posao, uzeti tri boda svakome i onda nema brige.

U Dinamu ste, kao i u Persepolisu, navikli na taj pritisak pobjeđivanja, zar ne?

- Stalni pritisak nije dobar, pogotovo za igrače, jer vas može dovesti u nevolje na utakmici, ali problem je što ljudi misle “mi smo Dinamo, moramo lagano pobijediti svakog u ligi”. A to nije istina. Kad igramo protiv posljednjeg na ljestvici, oni se dođu žestoko boriti i nije nam lako. Ponekad pobijedimo 4-0, ali to je teže postići nego što se čini. Nijedna utakmica u ligi nam nije laka, a moramo pobjeđivati.

Osjećate li da HNL raste?

- Da. Kad usporedim prije tri godine i sada, tada su bile veće razlike u kvaliteti momčadi. Sad je izjednačenije, nijednu utakmicu ne znate što će se dogoditi i to je dobro za prvenstvo.

Pogledavate li već prema Krasnodaru?

- Još je rano, čeka nas, mislim, sedam ispita dotad, idemo utakmicu po utakmicu. Ali znam već puno o klubu i ruskoj ligi, dobri su tamošnji klubovi. Nadam se da ćemo biti u dobroj seriji rezultata u sljedećih mjesec dana i nadvisiti i Krasnodar.

A reprezentacija? Odigrali ste pola kvalifikacijskih ogleda za SP u Kataru, treći ste iza Iraka i Bahreina…

- Da, imamo još po dvije utakmice u ožujku i lipnju, jako važne, nadam se da ćemo moći biti domaćini u Iranu.

Otkako vam je izbornik Dragan Skočić imate, vidimo, punu minutažu!

- Da. Dragan je trener koji mi je prvi dao šansu u mom rodnom gradu, za Malavan, uveo me u prvu momčad kad sam imao 17 godina. Poznaje me jako dobro. Otkad je on došao nije ga briga za imena igrača, nego gleda sve utakmice, provjerava igrače u Iranu i u inozemstvu i tko je bolji njega poziva i stavlja.

Dobra imate iskustva s hrvatskim trenerima…

- Da. Jako su mi pomogli, Branko (Ivanković) u Persepolisu, rekoh već Dragan, pa u klubu…

Jeste li čuli da su po nekim znanstvenim ispitivanjima Hrvati podrijetlom iz Irana?

- Jesam. I sretan sam zbog toga. Mogu to osjetiti i po dobroj komunikaciji koju imam s Hrvatima i to mi je baš lijepo.

Ali nemate curu Hrvaticu?

- Nemam (smijeh).

Obitelj vas ne pita kad ćete se oženiti?

- Pita, pita. Ali odgovaram im da sam fokusiran na nogomet, pa ćemo vidjeti.

image
Sadegh Moharrami na pripremama u Rovinju
BORIS KOVACEV/CROPIX

Osjećate li da morate imati Iranku za partnericu i kasnije ženu?

- Ne znam. Da vam budem iskren, ne znam što se može dogoditi u budućnosti, kuda će me sve karijera odvesti i život… Može se dogoditi trenutak kad ću izabrati, ali sad se ne mogu odlučiti. No, baka me uvijek, ali uvijek kad me vidi pita, “gdje ti je žena, zašto si došao sam” (smijeh). Kažem joj, bako, molim te, prestani, ubijaš me. Kad sjedimo svi skupa i razgovaramo stalno me pita, “zašto nemaš djevojku, zašto ne dovedeš neku sa sobom” (smijeh).

Skoro da je tako i Hrvatskoj vašim vršnjacima, po tome smo doista iz Irana (smijeh).

- Da. Isto tako, prije nego dolazim u Iran, mama me pita “što želiš da ti kuham, što želiš jesti”? Ja kažem, mama, dolazim tek za tjedan dana, a ti me sad pitaš (smijeh).

Prigovara li vam majka da ste premršavi?

- Daaa! Stalno mi donosi novu hranu i želi mi je staviti u usta kao da sam još beba! Govori mi, pa ti ništa ne jedeš, zato tako i izgledaš (smijeh). Kad sam se vratio u Zagreb imao sam dvije kile viška i nazvao mamu i rekao, gle što si mi napravila, ali ona se razveselila i rekla “napravila sam, znači dobro svoj posao” (smijeh).

A vozački ispit? Jeste li još pješak?

- Jesam.

Pa ne možete biti nogometaš, a da nemate auto?

- Ma ne treba mi auto, stanujem blizu stadiona i ne razmišljam o autima. Ne smatram ni da nogometaš treba voziti, a iskreno, draže mi je hodati i susretati ljude po cesti.

Svaka čast, Moha, i hvala na razgovoru.

- Hvala i vama.

Linker
14. siječanj 2021 12:13