Maksimirskom pobjedom Hajduk se definitivno legitimirao kao punopravni kandidat za naslov prvaka Hrvatske. Znalo se događati prošlih godina da se u fazi bljeskova rasplamsa euforija pogotovo na početku sezone. No, bili su to sve ćorci. Ove sezone Bijeli su iskoračili, odličnog su nogometnog zdravlja, fizički i psihološki, naraslo im je samopouzdanje i s dolaskom Valdasa Dambrauskasa kao da su im se poklopile sve stvari...
Sve što je značajka uzleta splitskih Bijelih, ukazuje se u drugoj krajnosti zagrebačkih Modrih. Ovaj je Dinamo bolestan, djeluje iscrpljen i kao da nema vjere u aktualnoj fazi da se nešto može promijeniti. Letargija igrača je očita. Pokušavaju se pokrenuti, ali tek na mahove podignu ritam i brzo se ugase...
Dinamo je sa Željkom Kopićem na travnjak izašao u niskoj poziciji. S oprezom su pristupili gostima i odali da više brinu kako ne pokleknuti, u odnosu na DNK Dinama koji uvijek ide s linijom kako će srušiti suparnika. Kopić je gurnuo Štefulja na lijevi bok, Petkovića je postavio na devetku, ostao je pri formaciji 4-1-4-1 u kojoj je Ademi imao više ofenzivnog pristupa. U prvom dijelu Modri su bili pasivni, spori, neinventivni, dakle, lako predvidljivi za Bijele. Dambrauskas je svoje postavio u 4-2-3-1, koji je u svakom trenutku bio kompaktan, taktička disciplina bila je na visokoj razini, a energetski je Hajduk bio značajno jači od domaćina.
Bijeli su prema naprijed igrali s Livajom u sredini, te Biukom i Ljubičićem na bokovima, uz Krovinovića iza Livaje. No, u fazi obrane (4-4-2) visoko su napadali Krovinović i Livaja, dok su se Ljubičić i Biuk spuštali u sredinu te učvrstili 4-4 blok. Odmah po preuzimanju lopte Krovinović se vraćao u vezu i tamo svojom tehničko-taktičkom inteligencijom diktirao je ritam igre, ali i kombinatoriku. Ona je za Modre bila protuotrov jer nisu navikli samo juriti za loptom i osjećati se unutar HNL-a u inferiornom položaju.
Više posjeda, udaraca na gol i očita dominacija u igri gostiju natjerala je Kopića da u poluvremenu zamijeni jalove Moharramija i Menala. Gojak je donio nešto više ritma, Ristovski se dizao više prema gore, ali je i dalje Hajduk držao loptu i sve jače pritiskao prema Livakoviću. Posljedica tog pritiska bio je gol Livaje, kao sjajna individualna akcija, ali i simbolika nereda u modroj obrani, iako je Theophile zadužen za najočitije kiksove.
Dinamova reakcija bila je mlaka, iako je Kopić uveo španera Tolića i drugog opasnog skakača Andrića, izvukavši ugašenog Oršića i iscrpljenog Mišića. Hajduk zbog tih promjena je par minuta spustio obranu, ali je i u toj fazi kompaktno branio svoj gol. Naposljetku, drugi pogodak je samo simbolika te premoći, zrelosti u igri. Upravo je na faktoru momčadske igre, kako smo i najavili, prelomljena utakmica.