Čekali smo izjave Dinamovih igrača, htjeli čuti poneku rečenicu o tome što im se dogodilo i što je, iz njihova kuta, bio razlog dominante Hajdukove pobjede. Ali, ništa. Iz kluba su poručili da nema izjava igrača!
Preživjet ćemo bez tih nekoliko rečenica, ne sumnjamo kako bi rekli da bi utakmica možda završila drugačije da su zabili neku od šansi, ili da će im se silni promašaji negdje vratiti i da će sigurno u Londonu odigrati bolje.
No, nikad nije dobro kad igrači ušute nakon poraza, kad ne žele pričati, jer to može svašta sugerirati. Ili da se ne znaju nositi s porazima, ili nisu u stanju suočiti se s kritikama, ili su doista toliko psihološki potonuli.
Ne sjećamo se da su Dinamovi igrači zadnjih godina šutjeli nakon poraza, uvijek je netko izišao pred mikrofon, makar klupski. Gdje je nestao taj karakter, taj gard, onaj 'mi smo Dinamo', koji često spominju? Neki zlobnici bi rekli, šutjeli na terenu, šutjeli i poslije...