Trebaš pasti, drmnuti svom snagom na pod, da bi se kasnije mogao podići i početi koračati naprijed, stara je mudrost, koja se počesto koristi, poglavito u kontekstu Hajduka i ove sezone.

Samo, iz malo drugačijeg kuta gledano, nije Hajduk tresnuo sada. Hajduk je tresnuo odavno, no tko god dođe u teško i zahtjevno splitsko okruženje, poput Joba, mora preuzeti i teret prethodnika. Pa je, tako ispada, kvartet Brbić - Stanić - Kepčija - Tudor, iznio na leđa svu šporkicu posljednjeg desetljeća, a i dulje. Nije fer. Kada smo prvi put razgovarali sa Stanićem, prije pet mjeseci, uoči koronakrize, tražio je samo jedno: dvije godine.

- Iako ciklusi traju četiri, mi tražimo dvije. A nakon toga nam sudite i presudite, ako treba - kazao je tada.

U međuvremenu je svjetski nogomet pogodio Covid-19, a Hajduk je u postfazi spuznuo na peto mjesto, koje se proglašava katastrofom, padom u povijesni ambis. Brbić je slijedom svega bivši, Tudor je prekršten u trenerskog analfabeta, a Stanić i Kepčija su, valjda, zalutali u taj sveopći poljudski kaos.

Peto mjesto nije problem

Uglavnom, Stanić nije dobio dvije godine. Dobio je, praktički, tri i pol mjeseca...

- Za početak, to peto mjesto moja je odgovornost. Nije ekskluzivno “pravo” ni Marinovo, niti Tušino, već i moje i Kepčijino. Jer, mi smo u času kada smo stigli, procijenili da nećemo ulaziti u rizične poslove, već da iz postojećeg kadra možemo izvući rezerve dostatne za zadovoljavanje ambicija. Rezultatskih ambicija, to potenciram. Jer, naša osnovna ambicija od samoga starta bila je, ali i ostala, konsolidirati klub, postaviti temelje stabilne dugoročne održivosti. I zato nismo divljali, jer, tvrdim, premda će me neki opet prozvati filozofom, da Hajduk ne smije biti “one hit wonder”, čiji bi se rezultat temeljio na ulasku u kritično financijsko poslovanje, a onda bi sljedećih nekoliko godina opet štucao. Ljudi vole čuti lijepo upakirane stvari, no ako želimo, a želimo, da Hajduk bude dugoročno konkurentan u napadu, ne samo na drugo mjesto, već i titule, onda ne smijemo postavljati piramidu naopačke. A ako ćemo najiskrenije, meni to peto mjesto nije problem. Treći, četvrti ili peti, za klub poput Hajduka, sasvim je nebitno. Problem bi bio da nam je izvisila Europa. Svejedno, nakon cijelog niza stvari koje su se dogodile i Brbićeva odlaska, istina je da smo nekoliko dana analizirali i razmišljali što dalje. No, odluka je bila da se nećemo povući, jer smo uvjereni u vlastite ideje. Nemam kristalnu kuglu da kažem kako će te ideje dati konačni rezultat, ali mogu jamčiti da ćemo i dalje raditi sve u smjeru stabilizacije i uspona kluba. Ako, velim, toga neće biti za dvije godine, sam ću se posuti pepelom, to ne brini - standardno će bez rukavica kazati “savjetnik predsjednika u odlasku”, iako mu je radni dijapazon mnogo širi od te titule.

VLADIMIR DUGANDZIC/CROPIX

Uglavnom, pola godine nakon dolaska, Stanić je zapravo na prvom pravom početku, iako u potpuno nenormalnim uvjetima. Novi i opravdani prijepor s HNS-om oko juniora, čija je odluka morala biti mudrija, potom mercato usred suludog vremena, života, konačno, u situaciji u kojoj je Hajduk ušao u veliki problem: igra bez gledatelja najviše je štetila njemu, a manjak prihoda od turizma, lako bi se mogao preliti u manjak članarina i kupovanja klupskih artikala, što Splićanima definitivno nije beznačajna stavka u budžetu. Teško vrijeme za matore, rekao bi Štulić...

- Što se klinaca tiče, potez Saveza je bio očekivan. No žalosti me jer ne shvaćaju kakvu poruku toj djeci šalju, a ujedno se, navodno, drže propisa koji su izmišljeni samo za sada. Ili možda nisu, ili ćemo možda od sada nadalje igrati za koeficijente, a ne za bodove? Možda je to put... Konačno, da s računao koeficijent kod seniora, Hajduk bi bio treći, a možda čak i drugi. Bilo je dovoljno vremena da se nađe pravo rješenje: ili da je Dinamo odigrao tu utakmicu s Dugopoljem, ili da su djeca igrala majstoricu. Ili, s obzirom na sve okolnosti, da nitko ne ide u Ligu prvaka. No, eto, stigla je odluka, koju mnogi opet žele protumačiti kao sukob Hajduka i Dinama, a on to nije. Naše je nezadovoljstvo upućeno prema Savezu, koji se, jelte, transformira u pravedniji sustav. Hoćemo li doista istupiti? Ne znam, ali sigurno ćemo o svemu razgovarati sa svim klupskim instancama, posebno osluškujući što imaju reći Boro Primorac i njegovi ljudi iz Akademije - podvlači Stanić, svjestan možebitnog negativnog odjeka koji bi takav potez izazvao.

Diamantakos je pravi

No, dok se čeka rasplet cijele situacije, Hajduk nema druge nego krenuti naprijed. Stvaranje temelja, a posljedično i rezultata, jedini je pravi put kojim bi se vodstvo kluba odmaknulo od kritika kojima su izloženi. Bile kritike realne ili potpuno iracionalne. Upravo i u tome kontekstu protječe radno ljeto i definiranje kadra, koji će, sada nema sumnje, i dalje voditi trio Tudor - Stanić - Kepčija, dok se čeka dolazak novog čelnog čovjeka, za čije će mjesto Nadzorni odbor uskoro raspisati natječaj. I još visi u zraku hoće li se na njega prijaviti toliko spominjani Lukša Jakobušić.

Prijelazni je rok otvoren dolaskom Diamantakosa te transferom Juranovića u Legiju, u poslu teškom malo više od pola milijuna eura, plus bonusi i postotak od sljedećeg transfera, što bi ukupni posao moglo podići na nekih 800 tisuća eura.

- Ljudi razglabaju o koječemu, pa tako i o Josipovoj cijeni. I to je OK, svatko može imati mišljenje, međutim, ponekad je ipak malo bolje za realnu sliku biti “unutra”. A biti “unutra” znači da se nalazimo u prostoru i vremenu u kojem vrijednost igrača dramatično padaju, čujem da se u Ligama petice tržišna vrijednost igrača smanjila do 30 posto. A govorimo o elitnim igračima i elitnim klubovima u elitnim ligama. Razgovarao sam baš s Marcom di Vaiom, koji je šef skautske službe Bologne, i koji mi je kazao da je situacija izvan okvira. Pa evo, Barcelona je završila sezonu s 200 milijuna eura minusa, Hoffenheim je lani uprihodio 45, a sada je zaronio u crveno. Dakle, vrijeme je teško, ali mi smo i usred te nesretne pandemije uspjeli ispregovarati Diamantakosa, za kojeg vjerujemo da je pravi izbor. I imamo jasan plan dovesti još pet do šest igrača; desnog beka, stopera, jednog kreativnijeg, individualno snažnog igrača koji bi nam pomogao u borbi sa zatvorenim sustavima HNL-a, napadača, možda i vratara. A opet, tražimo one u koje smo uvjereni da su ti, prošlo je vrijeme gomilanja samo radi gomilanja. Ako uspijemo dovesti i trojicu, siguran sam da će Tušo imati na raspolaganju konkurentan sastav. Ujedno, jasno, sigurno ćemo nekoga još i prodati... S time da - naglašavam, ako ćemo morati prodati nekog mlađeg igrača, onda će to biti samo jedan, nikako više njih. Uz važan naglasak da igrač vrijedi onoliko koliko procijeni tržište, a ne ja, Marko ili Slavko - reći će Stanić, osvrćući se na stalnu paradigmu krivog Tudorova kadroviranja početnog sastava.

- Ponavljam, rezultatski je to u postkoroni bilo slabije od očekivanoga, statistika je tužna, više nego igra, no i to je proces, proces u kojem postavljamo elemente radne etike, i zato je ponekad sastav znao iznenađivati. Ali samo izvana, ne i iznutra. Jer, ključna je stvar kreirati uvjete i okolinu u kojima možeš napredovati samo radom, trudom i zalaganjem. Prošla su vremena sirova talenta, dobro kažeš, hrpa je takvih igrača egzistirala samo na tome pa je, nažalost, nestala. Jer, jednostavno, živjeli su u okviru komfora. A ako želiš i igraču, i treneru, i klubu bolje, onda igrača moraš izbaciti iz zlatnog kaveza komfora i uljuljkavanja. To pokušavamo učiniti i mi. O taktici i analizama ne bih, niti sam se ikad time bavio, smatrajući da time pokazuješ da si pametniji od trenera, koji raspolaže živim i nepredvidljivim bićem kakvo je svlačionica. Da je geometrija igre jedino mjerilo, onda bi odavno netko bio pretplaćen na serijska osvajanja Lige prvaka...

Kontinuitet

Nije ovo bio planirani intervju, već pokušaj da se dođe do racionalnog zaključka o Hajduku. Kojeg se ponekad racionalnije vidi s udaljenosti od 400 km. Nakon tri i pol mjeseca pravog rada, jer dva je mjeseca “pojela” korona, Stanić ne vidi trenutačnu situaciju katastrofičnom, niti bezizlaznom. S gradnjom kampa kao jednim od temelja, stiglo je pravo vrijeme za nove korake. Ne one otprije 15 godina, već ove unatrag posljednjih šest mjeseci. Kontinuitet je jedina stvar koja može podići Hajduk. Možda je stiglo vrijeme. Možda bi mu zaista trebalo dati još tih 18 mjeseci. Jer, uostalom, što ovaj i ovakav Hajduk, nagrizen diskontinuitetom svega i svačega, uopće može izgubiti? Baš ništa. Novim smjenama, samo radi smjena, ruku na srce, sigurno ništa neće dobiti...