Zamišljen kao važan, jasan i glasan, ali s druge strane decentan, spontan, čak i pahorovski opušten, nastup Aleksandera Čeferina pred zagrebačkim novinarima vozio je sigurnim i utabanim kanonima diplomatskog protokola gotovo cijelu jednu minutu. Ili toliko dugo dok iz press sektora dvorane prema stolu s visokim uzvanicima nije doletjelo pitanje o potvrđenoj optužnici Damiru Vrbanoviću, jednom od HNS-ovih šefova, za financijske malverzacije na štetu Dinama teške 116 milijuna kuna. Poput tate koji je upravo pustio “zvonimira” u punoj učionici na roditeljskom sastanku, Vrbanović je odmah sakrio lice rukama i potonuo na stolcu poželjevši da se zemlja pod njim otvori i proguta ga u jednom zalogaju...
U nekim boljim vremenima Zdravko Mamić bez pardona bi na ovom mjestu izazvao incident i tako bliskog suradnika poštedio sramoćenja. Strčao bi se iza zastora na pozornicu, s nekoliko odsječnih verbalnih rafala izrešetao novinarske idiote i prokleo ih “za Božić 2016.”, a uštirkani drugi kat hotela DoubleTree by Hilton začas bi bio pretvoren u studio Jerry Springer showa.
Letjeli bi stolci i uvrede, saznali bismo tko koga sumnjiči za krađu sponzorskog novca, kojem članu Izvršnog odbora žena nabija rogove, a možda bi neka neoprezna budala u tom metežu izlanula i koliko po današnjem tečaju iznosi famozna haenelovska tarifa za pošteno suđenje (koja se, naravno, ne prikazuje u službenom troškovniku).
Ništa se od tog karnevalskog folklora u službi zamagljivanja prave slike ipak nije dogodilo. Vulgarne bujice su tempi passati u svakodnevici nogometne organizacije. Umjesto “nabijem te” danas je tamo najpopularnija poštapalica “presumpcija nevinosti”, umjesto sportske literature tamo se danas uglavnom lista Zakon o kaznenom postupku, pa je uvježbanim odvjetničkim refleksom, poštujući bolje diplomatske običaje, za provjerenom recepturom u utorak posegnuo i visoki gost iz Slovenije.
Tijekom tih pola sata provedenih u društvu zagrebačkih novinara Aleksander Čeferin na lijep način dao nam je do znanja da mu je sve jasno. Zadivljen je fenomenalnim rezultatima nacionalne momčadi, koja je regularni sudionik velikih natjecanja, i impresioniran brojem vrhunskih igrača odgojenih u inkubatorima hrvatskih klubova. Još je zadivljeniji kada shvati da je mizanscena za tu priču jedna obična štala, kako ona stvarna, stadionska i infrastrukturna, tako i ona metaforička koja se manifestira kroz narušene odnose, duboke podjele, huliganstvo ekstremnih navijača ili optužbe za težak financijski kriminal čelnika vodećih nogometnih institucija.
Čeferinov posjet bio je nešto odmjereniji nego Platinijev prije četiri godine, ali ispod podvučene crte nakon posjeta dvojice Uefinih šefova ostaje isti zaključak.
Uefa ne namjerava raskopavati niti čistiti naše gnojne nogometne čireve, spremna je u najboljem slučaju asistirati u operacijskoj dvorani i uskočiti kada premijer Plenković dovikne “sestro, škare!”. Nacionalni stadion? Za kapitalne objekte pobrinite se sami, Uefa upumpava novac u “grassroots” projekte. Huliganstvo? Naša zona odgovornosti su stadioni, ali problem na duge pruge rješava država donošenjem i primjenom adekvatnih zakona. Tumačenja Zakona o sportu? Rekli smo vam, kucate na pogrešna vrata. Pranje novca i porezna evazija? Uefina su nadležnost klubovi, dok su individualni grešnici pod jurisdikcijom države.
Čeferin se, ukratko, kroz Zagreb provezao na autopilotu, slijedeći instrukcije koje je u računalo utipkao Platini, kako bi nas na pristojan način podsjetio da hrvatski nogomet stenje pod teretom teških problema. Poruku smo primili na znanje i u međuvremenu već zgužvali taj papirić...