Većina nas se teško odlučuje zakoračiti izvan onoga na što smo naviknuti. Čak i kad nismo potpuno zadovoljni tamo gdje trenutačno postojimo nije jednostavno napustiti "poznati teren". A ponekad baš korak u nepoznato može obogatiti naš život na način koji nismo ni sanjali i odvesti nas puno dalje nego smo vjerovali da možemo doći. Martina Kaić, 20-godišnja veslačica rodom iz Ližnjana, a sada zagrebačka studentica, napravila je ovog ljeta jedan takav "korak u nepoznato", a ako je suditi po prva dva natjecanja u beach sprint veslanju, zakoračila je u pravom smjeru.
Ovo je gotovo potpuno novi sport za nas, kao reprezentacija Hrvatska ima iza sebe tek dva nastupa, na Mediteranskim igrama na pijesku u grčkom Heraklionu ovog ljeta i na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u talijanskoj Barletti. Na oba je nastupilo šest naših predstavnika, tri veslačice i tri veslača, a među njima je i Martina Kaić. Iz Herakliona se vratila s dvije medalje, sa srebrom osvojenim u dvojcu s Paolom Girotto i broncom u štafeti u kojoj su se s njom natjecali i svi ostali naši "veslački pjeskaši" - Nickol Udovičić, Paola Girotto, Lovre Puh, Sara Žuvanić i Nino Varat. U Barleti je s Girotto, Puhom i Udovičićem veslala u četvercu s kormilarom, odnosno u našem slučaju kormilarkom Sarom Žuvanić, a u samcu ili skifu je ostvarila i naš najbolji rezultat na SP - 9. mjesto.
Poseban osjećaj dok čekaš start
Kako je Martina uopće završila u beach sprint veslanju?
- Zvali su me, pitali bih li probala, rekla sam "zašto ne" i došla sam. Ovo ljeto su organizirani prvi kampovi, meni se odmah svidjelo, išlo mi je i zašto ne do kraja isprobati nešto novo.
Rezultati će pokazati da vam ova brzinska inačica obalnog veslanja paše.
- Da, paše mi ovakvo adrenalinsko veslanje, kratka utrka.
Je li taj adrenalinski dio ono što vam je posebno privlačno?
- Da, da. Poseban je osjećaj dok čekate na startu, onda vidite zastavicu da se spustila i odjednom se mora iz sebe izvući sva moguća energija da možete "opaliti" sprint i doći što brže do čamca i zaveslati.
Koji dio utrke vam je najdraži?
- Ne znam imam li najdraži dio, sve mi je teško ha, ha. Zezam se, cijela utrka, svi mi je posebna. Možda mi je najdraži dio kad krenem prema čamcu.
Nije nimalo jednostavno ni lako ući i izaći iz čamaca u ovim utrkama, a veslači imaju i vrlo vidljive dokaze za to.
- Puni smo modrica, ja ih i nemam toliko kao Paola Girotto, ali sam odmah tu do nje, na drugom mjestu.
Ti ulasci u čamac su jako bitni, koliko je teško svladati najefikasniju moguću tehniku?
- Moraš imati dobru koordinaciju, a što si brži pri ulasku u čamac to ostvaruješ veću prednost u odnosu na suparnika. Veslački dio mi nije bio težak, to znam, ali taj ulazak treba naučiti. Moraš poslušati savjete kako to najbolje izvesti, probati nekoliko puta i ako je tijelo dovoljno koordinirano brzo ćeš pohvatati. Ako nije, malo će potrajati, sve ovisi od čovjeka do čovjeka.
Svjetsko prvenstvo u Barletti je produženo do ponedjeljka jer uvjeti nisu dopuštali sigurno održavanje natjecanja dan ranije. Ima li straha kad more "podivlja" i valovi se igraju s čamcem?
- Malo da. Kad smo bili u Heraklionu na Mediteranskim igrama bilo me je malo strah, a bila sam u većem čamcu. Ne znam, iskreno, kako bi ispalo da sam bila u skifu, ne bi mi bilo svejedno jer i u dublu me je val doslovno dizao sa sjedišta deset centimetara, možda i više. Malo je stravično, ali sve se da preživjeti, a kad si u utrci i ne razmišljaš toliko o tome. Zapravo je bilo strašnije kad smo na treninzima izašli iz uvale na otvoreno more. Kad krene utrka isključi se taj strah i samo ideš.
Uloženo puno srca
Postoji li disciplina koja vam je draža ili u kojoj se bolje osjećate nego u nekoj drugoj?
- Meni su sve drage, ali možda su mi draže timske disciplina jer nas je više i vidi se rad svakoga od nas, dok je u samcu više bitna glava.
Ona je emotivka, to je jasno već nakon nekoliko minuta razgovora s njom pa onda nije nimalo čudno što je nakon osmine finala na Svjetskom prvenstvu obilno suzama natopila pijesak u Barletti.
- Čim sam čestitala Portugalki na prolazu legla sam na pijesak i počela plakati. Ali od sreće, ne od tuge. Nikakve tuge nije bilo u meni, samo sreća. I onda kad su mi došli ostali naši veslači, zagrlili me, čestitali, to mi je baš puno značilo. To me ispunilo više nego da sam prošla u četvrtfinale.
Treba nešto ostaviti i za iduću godinu.
- Nego što, ostavljam to za sljedeće Svjetsko prvenstvo. Moramo malo po malo, postepeno - smije se.
Zapravo je nevjerojatno do kakvih je rezultata došla u tako kratkom vremenu, ali ona ima jednostavno objašnjenje...
- To je srce. Puno srca je uloženo u to i još kad imate ovakvu ekipu ljudi oko sebe... Meni i sad idu suze na oči jer mi je to nešto neprocjenjivo. Nije to samo moj rezultat, to je rezultat svih njih, od trenera pa do svih ostalih veslača.
Zapravo i nije trebalo pitati vidi li se i dalje u beach sprint veslanju.
- Da, da, da. Ako me žele u tom sportu, ja sam uvijek za.
Morate se nasmijati kad ju čujete s koliko entuzijazma odgovara, a tko zna, možda ju beach sprint jednog dana odvede i na Olimpijske igre.
- Daj Bože. Ako bude prilike i ako nam budu dali mogućnost, ako će nas malo pogurati, onda ću se sigurno boriti za olimpijski nastup. Milom ili silom, nema druge.
Imamo mogućnost za ovaj sport
Prvi korak je napravljen, ali sad treba nastaviti. Kasnimo za nekim drugima, ali još jednom je dokazano da nema toga što naši sportaši ne mogu ako uđu punim srcem u nešto.
- Imamo mogućnosti za ovaj sport, a imamo sad i veslače. Naš šest je pokazalo da se može. Ima sigurno netko tko bi to mogao napraviti i efikasnije od nas, ali mi smo otvorili put. Za nas se nije čulo do Mediteranskih igara, nisu nas nikad vidjeli, nisu znali da se u Hrvatskoj uopće netko baci ovim sportom. Svi mi smo u nekom trenutku u klasičnom veslanju nastupali za reprezentaciju u mlađim kategorijama, ali za to znaju samo veslači, uzak krug ljudi, a sad za nas možda i više ljudi zna.
A bez obzira na sve modrice koje se usput zarade...
- Zabavno je. Meni je to prezabavno, a sad kako to drugima izgleda...
Probajte pa ćete vidjeti, da se poslužimo njezinim riječima.