U prve dvije utakmice ova dva takmaca vidjeli smo 12 golova (3:2 i 4:3 za Dinamo), dvije su to najefikasnije momčadi lige, ujedno i momčadi s najviše hrvatskih reprezentativaca, A ili U-21. Livaković, Oršić, Petković, Majer, Ivanušec i Franjić s jedne, Lovrić, Špikić i Krizmanić s druge strane, a moguće je da na popis Igora Bišćana u zadnji tren upadne i na Euro putuje i Hrvoje Babec.
Kad takav kadar istrči na teren, a sve počne velikom šansom Petkovića, kojemu je Banić obranio čisti zicer, potom i stativom Majera, onda se od idućih 89 minuta očekuje “blockbuster”. Dobro, možda smo se svi kompletno u zadnje vrijeme razmazili, sjajne HNL partije koje gledamo ove sezone, zatim ove Dinamove europske senzacije, pa nam ovakva utakmica sa samo jednim pogotkom nije sasvim zadovoljila apetite? Iako, nije nedostajalo uzbuđenja, a da je Matar Dieye u zadnjim trenucima umjesto stative pogodio mrežu, kad se sudac Kulušić već spremao odsvirati kraj, mogao je sve pretvoriti u još jednu spektakularnu nedjeljnu, pogotovo iz goričkog kuta, mogli su gosti dodatno zamrsiti borbu za naslov prvaka.
Ispao je Dieye tragičar, imao je tri odlične prilike, nijednu nije zabio, neće po dobrome zapamtiti Maksimir. Ovako, u zbroju, puno događaja, na kraju i drame, ali sve je ostalo na jednom golu Brune Petkovića, nakon sjajnog ubačaja Ristovskog. Ne zabija Petković često ovakve golove, ovaj je bio pobjednički i svojevrsno iskupljenje za ono što je “morao zabiti” u prvim sekundama.
Pripremali smo se i za dvoboj “na streljani” Mislava Oršića i Kristijana Lovrića. Ne može biti bolja prilika, uoči zajedničkog reprezentativnog skupa, gdje će obojica, sasvim opravdano, čekati svoju priliku kod Zlatka Dalića. No, njihove su puške ovaj put ostale prazne, s time da je Oršić ipak bio nešto konkretniji. Dvaput je u prvom dijelu pucao, neobično, preko gola, nije bio precizan iz slobodnog udarca, promašio je jednu priliku lijevom nogom, u nastavku je pokazao još manje.
Nije za kritiku, naravno, nakon svega što je pretrčao i pogodio protiv Tottenhama, čudo je da je uopće imao snage odigrati ovaj susret. Lovrić je bio još samozatajniji, ni blizu svojoj prosječnoj kvoti pokušaja, najbolja mu je prilika bio slobodan udarac, pogodio je živi zid.
Nažalost, kad se sve sabere, ova će se utakmici ipak najviše pamtiti po teškoj ozljedi Joeya Suka. Urlik nakon Čabrajina prekršaja daleko se čuo, odmah su se Goričani hvatali za glave, a kad je iznesen s terena na nosilima bilo je jasno da se radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ubrzo su došle informacije da je puknula noga, loša vijest koja je, na kraju, zasjenila sve ono ostalo što smo vidjeli. Ne pamtimo takvu ozljedu u Maksimiru, a ispalo je da je Suka ozlijedio njegov bivši suigrač, s Čabrajom je donedavno dijelio zajedničku svlačionicu.
Gorica, dakle, nikako ne može s Dinamom, uvijek nedostaje nešto sitno, ali nije Oreščaninova momčad u Maksimiru izvijestila bijelu zastavu, pokazala se Gorica još jednom kao vrlo čvrsta i organizirana momčad.
Da se malo i našalimo, na kraju je i zasluženo prošla bolje nego Tottenham. Dinamo je, pak, odradio sjajan posao, nije upao u zamku velike europske pobjede, nije se spotaknuo na opasnoj stepenici. Uzeo je tri boda, dočekao reprezentativnu stanku na vrhu, do derbija s Osijekom 21. travnja imat će, barem na papiru (Šibenik, Lokomotiva, Istra), ipak nešto lakši raspored u državnome prvenstvu.