Aktualna situacija u Ukrajini pogodila je i Miroslava Ćiru Blaževića koji se na svojoj službenoj Facebook stranici o svemu oglasio zanimljivom anegdotom iz dana kada je vodio hrvatsku nogometnu reprezentaciju.
Ćirinu objavu prenosimo u cijelosti:
Igrali smo onu ključnu kvalifikacijsku utakmicu u Ukrajini i ja sam u svlačionici održao dobar motivacijski govor. Na kraju sam pitao ima li netko možda nešto za dodati, a što sam uvijek činio iako sam znao da se nitko neće usuditi, kad ono…odjedanput… javlja se Goca Jurić za riječ. Netko nije mogao igrati tu utakmicu pa je on upao u početni kadar i nije imao tu svijest da treba šutjeti. Ni muha na zidu se nije smjela čuti nakon mog govora, a kamoli Goca Jurić.
“Šta sad on hoće?”, pomislio sam, znajući da je mostarska liska i da bi mi mogao razjebati koncept, ali ipak sam dopustio da kaže što ima.
“Šefe…”, rekao je on,”jebat ćemo im mater!”
Igrači odmah poskočiše, ohrabriše se i, istrčaše na teren…
Za vrijeme utakmice, gledam, Schevchenko po njegov strani prolazi kako hoće. Ide kao kroz putar. Goce u nekoliko navrata nije znao gdje je on sam, a kamoli igrač kojega je trebao čuvati. Ovaj lijevo, Goce desno…i obrnuto… Ni pogledom ga nije mogao uhvatiti, a kamoli rukama kako je to cijelo vrijeme pokušavao. Nije dugo trebalo ni da nam Shevchenko utrpa loptu u mrežu.
Zahvaljujući mom Bokšiću mi smo utakmicu ipak uspjeli remizirati i ja ulazim u svlačionicu i idem pravo na Jurića.
“Vala si im jebao mater!”, kažem mu i, dodam da ga više ne želim čuti prije utakmice. Goca je inače moj dobar prijatelj, jako ga volim, znam da je on to učinio iz najboljih pobuda kako bi ohrabrio momčad, isto je uvijek činio u Dinamu gdje se pokazao kao pravi lider, ali na ovoj utakmici mi je baš bio došao na penal koji nisam htio propustiti, a poslije smo se svi tome ionako smijali te nam je u našim učestalim telefonskim razgovorima ostalo kao zabavna anegdota.
Nažalost, došla su takva vremena da iz nečega što je trebalo zauvijek ostati anegdote, moram izvlačiti neki zaključak, da ne kažem: tražiti nadu u tome…
Pišem sve ovo zbog trenutne situacije u Ukrajini. Svatko tko misli da će lako s njima, poprilično će loše proći. I neka! Kada si na svome, i napadnut, u tebi se rađa jedna nova snaga, pravednička, kojoj nitko, uvjeravam vas, ne može parirati. Znam to iz sporta, a i naši borci su to pokazali u Domovinskom ratu. Pokazuju to sada i Ukrajinci dok brane svoje domove. Vidim da su i mnogi veliki ukrajinski sportaši stali na prvi front, i zbog toga im se iskreno divim i čestitam im. Cijeli svijet se mora solidarizirati s njima i to odmah. Rat je najveće zlo koje postoji. Dvojicu braće sam izgubio u ratu i onda, kao dijete, godinama gledao svoju majku kako kopni jer je ostala bez svojih sinovi. To je nešto što zauvijek nosite u sebi. Ma, kome ja to uopće pričam, nema čovjeka na ovim prostorima koji to nije osjetio i na vlastitoj koži…
U buduće neću previše o politici ovdje (molim vas nemojte ni vi), jer osim što mi na predsjedničkim izborima niste dali više od 0.8% vaših glasova, pa ste mi time jasno kazali koliko me želite vidjeti u tim vodama, i predsjednik Tuđman mi je jednom prilikom kada sam imao neko slično izlaganje kao ovo gore navedeno rekao da se ne petljam u politiku jer o njoj, kako je on to shvatio, nemam pojma.
Zatim je dodao:
“Uostalom, ni o nogometu ne znate ništa!”