Prva HNL jedini je pravi domaći sportski proizvod koji imamo. Toliko je dobra da je za TV prava priskrbila 44 milijuna eura za četiri godine. Košarka, rukomet, vaterpolo i odbojka zajedno ne mogu dosegnuti ni 100.000 eura za četiri godine. Toliko je HNL iznad svih.
Prosječan pratitelj nogometnih zbivanja danas dobro zna tko je Matija Frigan, ili tko je Niko Galešić. Premda su obojica igrači Hrvatskog dragovoljca, kluba koji je ispao iz lige još u listopadu. I kluba koji nema ni navijače ni publiku. Međutim, Frigan, Galešić, Bristrić i još neki su svejedno iznimno gledani i prepoznati, jer čak i Dragovoljčeve utakmice imaju odličnu TV gledanost. A ne baš tako rijetko i sasvim pristojnu kvalitetu izvedbe.
Prva HNL posljednjih je mjeseci prerasla u nešto važno i veliko, nešto što gotovo podsjeća na pokret. Marko Livaja ima beckhamovski status u ovoj državi, ne postoji čovjek u Hrvatskoj koji će izazvati veću pažnju od njega gdje god da se pojavi. Livaja je velika zvijezda, nacionalna zvijezda. I daleko od toga da je jedina. Zvijezde su i njegovi suigrači iz Hajduka, Dinama, Osijeka, Rijeke... Postalo je normalno da na njihovim utakmicama imamo barem pet tisuća gledatelja. Iz tjedna u tjedan. Na Hajdukovim i po četiri puta više.
HNL se od ružnog pačeta pretvara u pravog labuda. Što je sjajno. Međutim, ima sve što treba da se pretvori u - pravu zvijer. Sposobnu da se nametne na daleko višim instancama nego što uopće možemo zamisliti. Da, pričam o državi. O državi u kojoj je sport zadnja rupa na svirali. Koliko god vam političari mazali oči, jedina je istina da je sport zadnja rupa na svirali. I tako već 30 godina. I da su nam se zato nacionalne lige u košarci, rukometu, vaterpolu i odbojci svele na čisti amaterizam. Bez ikakve perspektive da će uskoro biti bolje.
Jedino je HNL preživio. Ni u ludilu ne zbog države, nego isključivo zbog Europe i njezinog novca. Koji je u nogometu često i suludo velik. Odigraš sjajno nekoliko utakmica i možeš u njima zaraditi milijune eura. Pa onda još prodati najbolje igrače za desetke milijuna. I zato je hrvatski nogomet još uvijek tu gdje je.
Međutim, europska snaga Dinama, veliki povratak Hajduka, uzlet Rijeke i Osijeka, sjajan rad Lokomotive, nametanje Gorice... donijeli su priliku da HNL postane važan i doma, u svojoj domovini. Nakon punih 30 godina. Samo tko netko treba prepoznati, okupiti i okrupniti pa onda krenuti u akciju.
A što smo umjesto toga napravili i dobili? Nezapamćena tučnjava na autoputu, a onda i rafalna paljba čelnika na relaciji Hajduk - Dinamo. Skoro pa predratno stanje. Daleko od toga da na to nismo navikli i da nas to posebno čini nervoznima, još manje uplašenima. Tako je već 30 godina. I ne treba oko toga raditi posebnu dramu. Policija će u sljedećih nekoliko utakmica biti maksimalno pripremljena, navijači će se povući na pričuvne položaje, a čelnici kluba vratiti svakodnevnim poslovima zadovoljni što su drugo strani pokazali zube. Nema sumnje da se svi oni na svoj način - od huligana do čelnika klubova - smatraju pobjednicima u svojim utakmicama.
A nisu pobjednici. Dapače, povijest će ih jednom pamtiti kao ljude koji su propustili veliku šansu. Oni toga očito nisu svjesni, ali je tako. Snagu koju imaju Hajduk i Dinamo, koju ima HNL, umjesto da udruže i usmjere prema političarima, oni je koriste za međusobni rat. A političari im se za to vrijeme podrugljivo smiju i zadovoljno trljaju ruke što su imaju "saveznike" koji rade "svinjarije" umjesto njih, pa se narod ima s čim zabavljati. Umjesto da se svi zajedno pozabavimo političarima i njihovim neradom. Zaobići ćemo ovaj put korupciju...
Da, HNL ima snagu i zvijezde, ima vojsku vjernih navijača koji bi učinili sve za svoje klubove, ali što je nogomet od toga doista dobio? 44 milijuna eura. Sjajno! No, to je u stvarnosti kap u moru, toliko ozbiljnije, a malene države tjedno izdvajaju za sport. Što ćemo s derutnim stadionima, s tisućama klubova koji grcaju u neimaštini, s trenerima koji su plaćeni četiri tisuće kuna i to uglavnom neredovito? Što ćemo s činjenicom da kompletna Europa ulaže goleme novce u vrhunski sport i da velikim koracima grabi naprijed dok smo mi presretni što imamo tih 44 milijuna eura? I što imamo teški amaterizam u sportovima u kojima smo ne takvo davno bili dio svjetske elite. Što ćemo s djecom koja su pretila, koja i dalje imaju tjelesni jednom tjedno, a do petog razreda drže im ga učiteljice koje o tome nemaju pojma?
Jedina snaga koja to danas može promijeniti, vratiti sport na kartu naše drage Hrvatske je - nogomet. Hajduk i Dinamo prije svih, Osijek i Rijeka uz njih, pa onda i svi ostali. Međutim, moraju stati zajedno, bez figa u džepu, sjesti za stol i napraviti plan. Pa krenuti prema svim mogućim institucijama zajedno, s milijunima navijača iza sebe. K vragu, mi nakon srebra u Rusiji nismo u Hrvatskoj dobili ni lipe za nogomet i sport, nismo riješili ni jedno važnije pitanje financiranja, izgradnje stadiona, infrastrukture, ideje što želimo od vrhunskog sporta.
Nismo ništa dobili jer - nismo zajedno. Sportaši nisu zajedno, nogometaši nisu zajedno. Svađaju se i tuku po autocestama, a to je put u sigurno propast. Ako je to konačna ideja ključnih ljudi sporta, onda problem nemamo. U tome smo doista ustrajni.
I dajte to više jednom shvatite. U rukama imate oružja koja mogu napraviti čuda. I spasiti vrhunski sport, pa ako baš hoćemo i zdravlje nacije. I ponos svih nas, jer pobjede u sportu su najveći ponos koji nacija može doživjeti! Stanite, kvragu, više zajedno...