Nema nogometne zemlje u kojoj suci nisu predmet polemika. Ne može biti drugačije jer suci donose odluke koje direktno utječu na dinamiku utakmice, posljedično na sudbinu igrača, trenera i klubova, odnosno na raspoloženja navijačkog svijeta. Hrvatska u tom smislu nije izuzetak, naprotiv. U nas je, još kao stara boljka iz prošlog jugoslavenskog natjecanja, zadržan gard utjecaja odnosno pritiska na suce.
Kako je Hrvatska društveno i sportski mala stvarnost, onda su te anomalije još vidljivije, odnosno javno naglašenije. Kako je Hrvatska i zemlja u kojoj uvijek netko nešto mora drugome biti kriv, eto da zvanje nogometnog suca djeluje kao odrađivanje Sizifovog posla. Kako se god sudilo, djelitelj pravde će uvijek biti kriv. Ili jednima ili drugima, ili oboma. Ili svima koji na kraju natjecanja nisu ostvarili svoje ambicije...
Negativne galame
Jesu li to opravdanja za suce koji su u ova prva tri mjeseca iskazali ipak neočekivano slabiju formu nego inače? Nisu, naravno, nego je taj uvod potreban da bi se lakše razumjelo klupske galame prema sucima. One su, te galame, dosljedne točno onoliko koliko su dosljedni suci, u negativnom smislu. Dosljednost je inače kategorija koja u našem društvu nije na cijeni. Štoviše, ona kao da je teret i koči one koji je upražnjavaju. U tom kontekstu nedosljedne klubove, i njihove aktere, koji zagalame javno kad smatraju (subjektivno) da su oštećeni odlukama, ne treba uzimati za ozbiljno. Njihova tišina kada su oštećeni njihovi suparnici, najglasnije govori o njihovoj vjerodostojnosti.
No, kada govorimo o (ne)dosljednosti sudaca onda se značaj toga bitno mijenja. Ako suci nemaju iste kriterije za sve aktere, ako nemaju isti kriterij procjena istovrsnih događanja, onda više ne govorimo o bona fide suca, nego o (razarajućoj za povjerenje) dvojbi zašto postoje različiti kriteriji. Jer ako i površno tretiramo verificirane brojne greške od strane Komisije za suce, koja usput rečeno ne analizira sve sporne momente, primijetit ćemo različitu interpretaciju prekršaja, igranja rukom, dodjele kartona, ponašanja u proceduri (recimo korištenje VAR-a). Najmanje je, logično, pritužbi na zaleđa, jer je s VAR-om to pitanje postalo praktično egzaktnost.
Kako se, onda, može dogoditi da pored VAR-a naši suci čine tolike greške u procjenama. Kako se može dogoditi da sudac potpuno krivo (po Komisiji) interpretira prekršaj u kaznenom prostoru i onda ne ide pogledati snimku? Zašto se jedan tip prekršaja sudi izvan kaznenog prostora, a taj isti tip prekršaja zanemaruje unutar kaznenog prostora? Mogli bismo s tim pitanjima dugo, kao oko proizvoljnih sučevih nadoknada, različitog pristupa stegovnih mjera prema klupama (veliki uzrok problema je tamo), toleriranja nekim igračima da suce sočno psuju i prozivaju paleći publiku, dok drugima odmah za najmanju reakciju slijede kartoni...
Manje neravnopravnosti
Nedosljednost. Ona nije samo teret povjerenju sucima na terenu. Ona je prisutna i u samoj Komisiji za suce, koja je nedavno u jednom od svojih javnih suđenja sucima, jednog od njih prozvala da nije dosudio jedanaesterac za domaću momčad, ali mu je dala za pravo što nije dosudio jedanaesterac na drugoj strani za gostujuću momčad. Problem je što je jedno te isto objašnjenje (reakcije na podmetnutu nogu napadača ispred braniča) korišteno za opravdanje dosuđenog, a nedosuđivanje drugog. O nedosljednostima u delegiranju sudaca, pogotovo u kontekstu onih koji su javno prozvani za oštećivanje jednog suparnika, pa ih se uskoro opet šalje istom klubu, dalo bi se itekako raspravljati...
Istine radi treba kazati da su se odnosi oko sudaca u HNL-u poboljšali. Što se donekle smatra logičnim u odnosu na ne tako davna vremena kada se groteskno iskazivala neravnopravnost prema akterima, i standardno domaćinski sudilo.
Zapet će na zamkama
Dojam je da je sada bitno manje pritisaka, što je u današnje tehnološko vrijeme teže sakriti. Činjenica je da su fizički spremniji. Uvjerljiv je dojam da više nisu velike razlike u tretmanu gostiju i favoriziranju domaćina. Činjenica je da se pojavilo na sceni nekoliko vrlo nadarenih mladih sudaca. I baš će se u njihovom razvijanju prepoznati u kojem pravcu ide proces “europeiziranja” sudačkog pitanja u HNL-u i koji su bili (ili jesu) faktori koji su prije to kočili. Jer kod tih nekoliko mladih novaka vidljivo je da žele biti ispravni, ravnopravnog tretmana i kriterije procjene aktera. I naravno, kao mladi suci iskazuju ambiciju da napreduju do međunarodnih klupskih i reprezentativnih viših razina. Kako se budu razvijali razni Kolarići, Čuline, brzo ćemo vidjeti je li sudačka organizacija otišla na višu razinu.
Jer naši suci, i ovi koji su starijeg staža, imali su određene potencijale da napreduju, ali očito unutar sustava funkcioniranja organizacije nešto nije bilo (ili jest?) logično da bi se iz njih izvuklo maksimum. Nije valjda da baš niti jedan naš sudac nije imao tu kvalitetu da se uspe do europske elite barem snagom svoje upornosti da bude kvalitetan i vjerodostojan. Nešto u tom procesu stvaranja i razvoja kvalitete suca institucionalno ne štima...
Vraćajući se baš sucima, oni imaju jedan alat s kojim mogu prkositi podmetanjima, kočenjima napredovanja, javnim prozivanjima klubova i folklornim medijskim osporavanjima. Zove se dosljednost. Igrači i treneri prije svih prepoznaju dobru vjeru suca, i kada griješi. Takvi zasluže respekt, a onda s time mogu nastaviti prkositi populističkim prozivkama i folklornim kritiziranjima. Sudac koji je na miru sa svojim odlukama, uz naravno temeljne uvjete (poštivanje PNI), jedini ima perspektivu. Svi ostali zapet će na jednoj od zamki domaćeg nogometnog folklora. I tome će biti veliki sukrivci.
Usput rečeno, slabosti forme kojih smo svjedoci u elitnoj ligi, su kamilica za ono što se događa, po pitanju sudaca, u drugom i trećem razredu HR nogometa. Tamo se u često slučajeva čini da je vrijeme ipak stalo, odnosno da su navike iz prošlih dekada još snažne. Kao da je slabija medijska (javna) vidljivost doprinijela dojmu da je sve bolje nego prije. A nije...