Kako smo i naslućivali, nije točno da se klubovi ne kažnjavaju ako je bilo do pet baklji na jednoj utakmici. Disciplinski sudac je zbog jedne baklje izrekao kaznu Istri 1961 od 5000 kuna. Isto je tako Istri 1961 zbog jedne tzv. maxi petarde, koja je pala nedaleko suparničkog vratara, te jedne baklje, izrečena povijesno najveća joj kazna od 80 tisuća kuna (10.700 eura). To je, dakle, uz neprikosnovenog lidera u plaćanju pirotehnike i diskriminirajućih parola, Hajduk (140 i 110 tisuća kuna maksimalno), drugi klub po visini kazne. Ovdje nije namjera raspravljati o dvojbama oko tretmana, nego je stvar u tematiziranju tog fenomena pirotehničkog “poreza” i sve izraženijeg kažnjavanja diskriminatornih i uvredljivih parola...
Oportunistički nastup
U 30 kola (nisu objavljeni podaci za 4., 11. i 31. turnus) deset prvoligaša moralo je za to platiti kazni u visini od 300 tisuća eura, odnosno, 2,26 milijuna kuna. U jesenjem dijelu plaćalo se kunama i to 850.000 (112.820 eura), a u drugom dijelu sezone 187.700 eura (1,414 milijuna kuna). Svako kolo, u prosjeku, prvoligaši HNS-u plate desetak tisuća eura. S obzirom na to da je u drugom dijelu sezonu na ime tih kazni uslijedilo povećanje od 66%, moglo bi se kazati da ta politika kažnjavanja ne doprinosi smanjenju tih kažnjivih djela, naprotiv. Kazne disciplinskog suca ukazuju da je ove godine u porastu diskriminatorno skandiranje, a dojam je da je prelaskom na euro došlo i do poskupljenja kazni.
Hajduk je do sada platio 150.686 eura, Dinamo 65.880, Istra 24.200, Osijek 18.216, Rijeka 17.227, Varaždin 7127, Šibenik 6023, Lokomotiva 3988, Gorica 3858 i Slaven Belupo 3318 eura. Pritom jedino je Slaven Belupo nekažnjen u ovoj godini. Podravci su pritom još dojmljiviji jer i ovaj manji iznos iz jeseni (25 tisuća kuna) opterećen je s 20 tisuća kuna zbog incidentnih događanja na utakmici s Hajdukom. Dakle, svi su klubovi dodatno opterećeni kaznama i većim plaćanjima, osim Lokomotive (pet puta manje), Slaven Belupa (nula) i Rijeke (tri puta manje).
Treba uzeti u obzir da HNS naplaćuje klubovima i sve kartone, a ukupno je takvih bilo 770, od čega 18 crvenih, 20 po dva žuta i 732 “obična” žuta kartona. Dodatno se naplaćuje i više kartona unutar jedne utakmice, nesportska ponašanja i izjave djelatnika, trenera i igrača, itd...
U koje se svrhe troši taj priličan iznos nije glavno pitanje ovog osvrta, nego se nameće pitanje koja je svrha kažnjavanja klubova zbog pirotehnike i uvredljivih skandiranja gledatelja. Naravno da moraju postojati sankcije za ponašanja koja nisu u skladu s pravilima, ali je isto tako logično preispitivati politiku, odnosno, načine borbe da se devijantna ponašanja smanjuju. Ukoliko je trend nakon sankcioniranja takav da se kažnjiva djela povećavaju, onda je očito da ta strategija kažnjavanja ne donosi ploda. Pritom imamo jednu ne baš logičnu situaciju. Klubovi, naime, prihvaćaju, s više ili manje kukanja, da su odgovorni baš za sve. Plaćaju i zbog skandiranja gledatelja, domaćih i gostujućih, plaćaju zbog pirotehnike domaćih i gostujućih navijača, plaćaju osiguranja (zaštitari) i policiju, ali i dalje se na stadionima pale baklje, uzvikuju diskriminatorne parole. Što može učiniti jedan klub ako mu manji dio gledatelja, može biti i namjerno, radi štetu? Što klubovi, koji imaju stare stadione na kojima je praktično nemoguće kontrolirati neopazivo “ubacivanje” pirotehnike, mogu još učiniti ako su platili zaštitare i policiju?
Uvjerljiv nam je dojam da se klubovi ponašaju oportunistički, ne znajući kako ili ne inicirajući ikakvu strategiju za promjene takvih stanja, nego plaćaju i kvit. HNS, pak, oportunistički koristi takav status quo i redovno naplaćuje baklje i parole, kao da je to normalni porez na utakmicu. Ako stvari idu tako nesmetano naprijed, i to svi prihvaćaju kao stanje stvari, zašto su onda zapravo baklje u statusu kažnjivog? Jer su opasne? Ukoliko je ključna odrednica da se kažnjavaju, što radi HNS da se to onda doista onemogući na stadionima, osim što redovito ubire novac svako kolo? Novac se skuplja, ali kako vidimo po našim stadionima, očito da nisu nestale baklje i samim time imamo i dalje opasnost...
Manjak dosljednosti
Represija je dio borbe za suzbijanje kažnjivih djela, ali ona ne može biti jedini alat te borbe. HNS je prije 11 godina donio odluku da se prekidaju utakmice nakon dva upozorenja navijačima da prekinu s bakljama. Jedina utakmica koja je prekinuta bila je ona u Puli, između Istre 1961 i Rijeke, gdje je s obje navijačke strane palo prvo 4, pa 3 (Rijeka), a onda treći put s domaće strane 3 (proslava gola) baklje za konačni prekid. Ta ideja je odmah pala u vodu jer osim što se utakmica ponovila, više nikome nije palo na pamet prekidati utakmice iako je bilo onih s višestruko više pirotehničkih sredstava. Kako je pokazalo vrijeme do danas, oko tog pitanja se baš ništa nije promijenilo. Osim manjka kvalitetnih prijedloga po tom i drugim spomenutim pitanjima, domaći nogomet kronično je opterećen manjkom dosljednosti u provedbi i selektivnim pristupima pravilima, nerijetko i po “tihoj” preporuci politika...