Kako su krajnosti preuzele hrvatski nogomet i medije

Krajem svibnja imali smo atmosferu euforije na Kvarneru. Rijeka je, drugi put u svojoj povijesti, prvak države, osvajač dvostruke krune. Za razliku od prve, Kekove, ova je bila ipak iznenađujuća. Rijeka nije djelovala moćno kao 2017., ali je naposljetku trijumfirala ispred jednog od slabijih Dinama u posljednjih dvadesetak godina. Rijeka je bila ispred i Hajduka, koji je imao nikad veću šansu u posljednjih dvadesetak sušnih godina borbe za naslov.

Analizirali smo tada, između ostalog, kako je atmosfera oko Rijeke bila naoko dramatična u siječnju. Navijači su rigali vatru prema Damiru Miškoviću, potom prema struci i igračima. Vlasniku su spočitavali da je prodao važne igrače, između ostalog konkurentu iz Maksimira. Na tom tragu su bili i mediji, koji se općenito kao nikad u analognoj povijesti njišu prema odjecima digitalnog doba te u želji da dobiju par klikova više dijele navijačke pristupe. Što znači od euforije do dramatike i natrag, brzo i opetovano.

U Maksimiru je u siječnju kovana atmosfera velikog povratka u vrh HNL-a, nakon što su vodeći odmakli 7 bodova. Uz Rijeku to je bio i Hajduk, gdje su “osjećali” iznova “osjećaj” da je to ta sezona. Krajem svibnja na Rujevici se i u centru Rijeke euforično slavilo heroje s terena i klupe, te klicalo najboljem predsjedniku u povijesti. U Maksimiru su mijenjali trenere, slapovi gorčine usmjereni su prema svim razinama kluba. Promijenile su se potpuno upravljačke linije i akteri kluba, svlačionice, klupe. Ono što je ostalo na sličnim razinama to je medijski gard, pun negativnih konotacija učinjenog u prošloj sezoni i stalne mijene pro et contra poteza nove sezone.

Na Poljudu su, pak, sve razočaranje utopili u euforiju opetovanih promjena. Nove mijene u rukovodstvu, novi trener, noviji igrači. Dok se kasnilo u tom procesu, prevladavala je euforija okruženja jer defenzivnog i, pokazalo se, vrlo neuspješnog talijanskog trenera (današnjeg im izbornika) zamijenio je aklamacijom “pozvan i dočekan” Urugvajac iz Montevidea, koji je krasno igrao s Istrom. Toliko je bio uvjerljiv da su njemu i zeleno-žutim igračima proljetos gledatelji Poljuda priredili ovacije poslije pobjede nad Hajdukom. Nikad tako nešto nisu doživjeli na gostovanjima...

Gonzalo Garcia

ANTE CIZMIC Cropix

U ranoj fazi sezone startnu euforiju u Maksimiru zbog raskošnog prijelaznog roka i par pobjedničkih rezultata ubrzo je promijenila dramatika zbog poraza od Gorice. Na Poljudu je euforiju zbog dolaska Garcije i prvih ohrabrujućih prezentacija “lijepog nogometa” zamijenila uobičajena im krajnost razočaranja i nepovjerenja u aktere. U Rijeci je, pak, nezadovoljstvo na početku sezone nastavljeno ogorčenjem okruženja nakon sve slabijih predstava, unatoč promjeni trenera, i lošim ishodima.

Sve se te silne promjene raspoloženja oko najvećih klubova dodatno dramatiziraju u medijskim odjecima, koji svakim mjesecom u novom dobu sve više poprimaju populistički okvir i sličnost stava. Kad se pobjeđuje, eto euforije i svi su sretni i zadovoljni, odjek je većine medija. Kad se gubi, eto, svi su nesretni i nezadovoljni, odjekuje medijima, uz sve kraće trajanje tretiranja od heroja i znalaca do diletanata i neznalica jednih te istih aktera...

Dakako da u nekoj dozi karikiramo stvari, ali granica koja dijeli objektivniju analitičnost i javni odjek u odnosu na prirodan navijački pristup ovisan o rezultatu realno je sve bliže poklapanju. A to svakako nije dobra situacija za nogometni sport. I ne samo njega. Koliko god se svijet digitalizacijom (simbolično) ubrzao, pa u prašini koju za sobom ostavlja zasjenjuje mnoge logike, nogometne procese se ne može ubrzavati. Dok klikovi i infantilni naslovi sadržaja koji bi trebali odisati ozbiljnošću budu energija tumačenja što se u nekom klubu, sportu, društvu događa, dotad će u okruženju stvari djelovati neumjerene, često nerealne, s virtualnim perspektivama, a ne prirodnim sljedovima...

Eto, Dinamo je nakon Gorice, kad se činilo da je sve učinjeno u Maksimiru usmjereno dugoročnom pokapanju kluba, nanizao četiri važne pobjede. Bila je dovoljna jedna, na Poljudu, da se reanimira euforija, a nakon europskih pobjeda s Fenerom i Maccabijem revitalizirana je krajnost da su Modri europski supermoćni, pa čak spremni za finale Eurolige. Dok navijačima (većini) to jest normalno povišeno emotivno doživljavanje, to nije logično za pratitelje i one koji bi trebali argumentirano tumačiti što se zapravo događa.

U istom kontekstu je i priča o Hajduku i Garciji, i u Rijeci o Miškoviću i igračima te Sanchezu. Igra se tek dva mjeseca, osam kola, par euroutakmica, gdje se to juri sa zaključcima? Prema klikovima, dodvoravanju virtualnom u odnosu na realnost? Možda neka od tih priča doista završi slabo za ovu sezonu, neke će završiti dobro, to je nogomet. Ne može se uvijek biti prvi, ne može se uvijek biti u pravu, a što je ključno, ništa što se događa u tim natjecateljskim i inim procesima nije za stalno.

Potpuno je zato nerazumljivo da se dugoročno tumačenje definira kroz mjesec-dva, 3-4 utakmice. Krajnosti su gorivo nestabilnosti i brana vjerodostojnosti. Što je paradoksalno, one ama baš nikome ne pomažu da budu bolji. Pogotovo ne medijima. Više, međutim, nije u pitanju kada, nego hoće li se uopće ikad dogoditi taj “klik” razumijevanja realnosti...