Luka Modrić progovorio o ratu, Realu i Hajduku, ali i Dinamu: ‘Ne volim se sjećati prvih šest mjeseci na Maksimiru‘

Luki Modriću bilo je 19 godina i pet mjeseci kada je pod izbornikom Slavenom Bilićem debitirao za U21 reprezentaciju Hrvatske 9. veljače 2005. u 1:0 porazu od Izraela u prijateljskoj utakmici. Kasnije ga je Bilić vodio i u 50 utakmica u najboljoj reprezentaciji. Nešto više od dva desetljeća od prve utakmice u kojoj su surađivali Bilić i Modrić, nekadašnji izbornik doveo je kapetana reprezentacije pred kamere emisije "Neuspjeh prvaka" Arenasporta. Prvi od tri dijela intervjua emitiran je u ponedjeljak u kojem je Modrić govorio o djetinjstvu, neuspjeloj probi u Hajduku, prelasku u Dinamo, Realu...

Otkrio je da mu je teško palo napustiti Madrid.

- Pa nije bilo lako, iskreno. Jer 13 godina, skoro pola svog života sam proveo u jednom klubu, u jednom gradu, jedan od ljepših perioda mog života. Ajmo reći da sam došao možda relativno kasno u Madrid sa 27 godina, ali u pravom trenutku. Nakon četiri godine Engleske bio sam spreman za taj iskorak, to mi je puno pomoglo. I sve poslije toga što sam doživio, stvario u Madridu, mi stvarno djeluje nestvarno. Jer da mi je netko, kada sam dolazio u Madrid, rekao: "Evo, došao si u Madrid, najveći klub na svijetu, najveći klub u povijesti nogometa, napiši što želiš ostvariti, s čim bi se zadovoljio" bilo bi me strah napisati ovo sve što sam ostvario. Tako da je to stvarno nešto nevjerovatno. Ne na stranu trofeji, pobjede, ali ostati 13 godina u takvom klubu. Došao sam s 27 godina ostao skoro do 40, to je nešto nevjerovatno. Jer zna se kakav je Madrid klub, zna se da ne trpi prosječnost. I ostati na takvom nivou u takvom klubu toliko godina, to je nešto još najnevjerovatnije možda. U svim ovim mojim uspjesima što sam tamo doživio, to je stvarno po meni nešto nevjerovatno. Jer sam mislio kad sam dolazio, ako ostanem nekih 5-6 godina, super. Jer misliš karijere igrača su do 33-34 godine. Kad sam davno razmišljao da dođem do 35 u nogometu puna šaka brade, a ne da sam to premašio i dalje hvala Bogu još sam na tom nivou.

Želja mu je, dodao je, bila zaključiti karijeru u Madridu.

- Pa bilo je, moja želja je, naravno ja sam uvijek to govorio, nisu to bile neke moje floskule ili neko ododvoravanje navijačima, klubu ili bilo kome. Moja stvarno velika želja je bila da se umirovim u Madridu. Ali jednostavno sve ima svoj početak i kraj i nekad neke stvari koje želiš ti se ne ostvare. Desilo se to što se desilo, kako se trebalo desiti i za ničim ne želim. Stvarno kad vidim kakav sam oproštaj imao, ni u mojim najluđim snovima to isto nisam očekivao, bilo je sve idealno, jako emotivno, kakav sam i ja inače, ja sam jako emotivan. Iako to ne pokazujem, dosta skrivam i držim to za sebe, ali ti zadnji dani u Madridu su bili za mene jako emotivni. Ta ljubav navijača i kluba i svih ljudi koji su povezani s Madridom je to što te ostaje zauvijek. To je stvarno nevjerojatno, nema tih riječi kojima mogu se zahvaliti navijačima, ljudima u klubu za taj tretman tih 13 godina. To je bilo od prvog dana, da ne bude počelo je nakon La Decima ili druge lige prvaka. Od početka kada sam došao u Real, koliko god sam imao teškoća u početku, osjetio sam tu ljubav i privrženost navijača da sam ja taj. To mi je davalo dodatan motiv, inspiraciju da im vratim to na najbolji mogući način.

Je li Milan nakon Reala stepenica dolje?

- Gdje god ideš nakon Reala je stepenica dolje. Tu nema nikakve dojbe i to vam mogu potvoriti svi igrači. Ali mislim da sam došao u jedan klub koji je po renome, po povješću jako blizu Real Madridu i po meni je bilo... To je najidealnija situacija koja se mogla za mene desiti. Pogotovo što Milan volim kao dijete.

Modrić se vratio na djetinjstvo koje je zbog rata velikim dijelom proveo u progonstvu.

- Nije bilo lagano djetinjstvo, ali opet ne mogu reći da kad se vratim u prošlost i razmišljam o djetinjstvu, da je to bilo neko nesretno djetinjstvo. Bio sam sretan, uživao sam, bez obzira na rat i na teškoće koje su bile u to vrijeme, ali djetinjstvo se sjećam kao jednog sretnog djetinjstva jer sam bio okružen sa dosta prijatelja. Jer kako smo bili u izbjeglištu u to vrijeme, u hotelu, ondje je bilo dosta djece. I te stvari koje su se događale oko nas, u neku ruku ti si svjestan toga, ali opet... Ti je dobro djetinjstvo. Dobro ti je, imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, nos opet tu, radiš dječije stvari što djeca rade, skrivača... Sjećaš se nekih stvari, sjećaš se kad su djeda ubili, sjećaš se tih situacija i toga i naravno to su neke stvari koje te obilježe i ne možeš to zaboraviti. Ali opet, ponavljam, bez obzira na te stvari, na teškoće i sve, djetinstvo je bilo sretno.

Je li osjetio pritisak obitelji?

- Iskreno nisam osjećao taj pritisak, prije svega zato što mi ni roditelji nisu stavljali nikakav pritisak, nego jednostavno su htjeli da se njihovo dijete ili djeca bave s onim šta vole i da uživaju tome, da budu sretni. Htjeli su priuštiti sve što su mogli i više od toga da bih ja danas, sutra možda uspio. Nikada oni nisu razmišljali da će biti ovo što je danas. Ali su htjeli biti podrška u svemu onome s čim sam se ja htio baviti. A to je bio nogomet, jer u to vrijeme kad je rat već bio pri kraju i kada su se ljudi počeli vraćati u svoja mjesta, sela, gdje su im se obnavljale kuće i tako dalje, tako i nama. I bilo je ili se vraćamo u selo ili ostajemo u Zadaru. I svi su tati govorili što ćete vi tu, bolje da se vratite, nema ništa od toga, zaboravite nogomet i to. Međutim, odluka njihova bila drugačija, ostali smo i dalje u hotelu. Htjeli su mi priuštiti sve i podrediti sve meni da bi se ja bavio s onim s čime volim. Tako da njima idu najveće zasluge, pogotovo u tim početcima. Karijera, cijeli život, ali pogotovo u početcima jer su oni mogli su reći "OK, vraćamo se" i tko zna na koji put i kako bi to se razvijalo poslije. Ali da sam taj pritisak osjećao, nisam. Uživo sam u tome što radim igrajući nogomet, bio sam sretan, imao sam svoje snove, razmišljao sam jednog dana da ću biti neki uspješan nogometaš, da ću biti uspješan u tome što radim, ali da sam imao pritsak i da sam razmišljao da moram ja nešto napraviti. Ne, nisam imao, ali sam htio na račun toga vratiti na neki način roditeljima i bio sam unutra maksimalno fokusiran i htio sam napraviti sve da dođem do onoga što ja želim.

A malo je nedostajalo da mu iduća stanica karijere nakon Zadra bude Hajduk.

- Prije svega, u Dalmaciji su više manje svi Hajdukovci. Tako sam ja bio, tata pogotovo. Otvorila se prilika da mogu otići u Hajduk, na pripreme, da ostanem dolje, da se preselim. Otvorila se ta prilika i tata je to napravio mimo Zadra, mimo znanja pokojnog Tomislava Bašića. Ja sam otišao dolje, bio sam sa današnjim kumom Oštrićem, bili smo skupa dolje možda dva tjedna i imali smo te neke utakmice i treninge. Ljudi u Hajduku su tada odlučili da je prerano za mene, da to još nije to, sad zbog koga, zbog čega. Jer ja kada sam bio dolje, osjećao se da je to taj nivo, da mogu igrati. Tada je Zadar igrao dosta utakmica protiv Hajduka i Šibenika i mi smo više manje pobjeđivali. Ja sam osjetio da je to to, ali ljudi su odlučili u Hajduku da je još prerano. Da li je to zbog pritiska i Zadra, jer je u to vrijeme pokojni Tomislav Bašić imao veliki utjecaj u nogometu. Čovjek je bio avangarda, ispred svog vremena i on se tu naljutio na tatu prvenstveno, zato što me odveo mimo njegovog znanja dolje. I OK, desilo se što se desilo, nisam prošao i vraćam se u Zadar. Naravno da je bilo razočarenje, trebaš se vratiti u Zadar. Razočarenje je, znaš, da ipak ti nisi tako dobar. I sad sam ja očekivao kad se vratim, nastavljam trenirati, idemo dalje, kao da ništa nije bilo. Nije me to pokolebalo, ali to je malo ti je dotaklo. Međutim, pokojni Tomo Bašić kaže tati: "Ne, ako on nije dovoljno dobar za Hajduk, nije dovoljno dobar i za nas. I ne može trenirati. Tri mjeseca ne može trenirati. Neka radi posebne vježbe, neka ide i vješa se na neke šipke, ograde, da se izduži kao da bi narastao". Da li je to pomoglo ili je, ne znam. I ta tri mjeseca ja nisam mogao trenirati. Zamislita, ja obožavam, voliš nogomet, on ti je sve i ne možeš ići trenirata sa svojim prijateljima. Međutim, iskoristio sam to da radim što mi je on rekao i igrao sam svaki dan na parkingu, ispred hotela, u školi. I tako sam kompenzirao to što nisam smio trenirati. On i tata su čak bili fenomenalni u odnosu, ali se je naljutio malo jer braniš njegovom djetetu da ne može trenirati. On je tada u glavi možda razmišljao, uništava mu ili stopira ga u njegovoj nekoj karijeri. Međutim, nakon 2-3 mjeseca oni su tu sjeli, pričali, sve su izgledali. Ja sam se vratio trenirat, u Zadar. I onda je, poslije toga, sam otišao u Dinamo.

Je li te znalo uzdrmati ako bi ti netko rekao da nisi fizički spreman?

- Nije. Stvarno sam imao veliku vjeru u sebe. To me pratilo kroz cijelu karijeru. Ali to me pratilo ne samo u tim mlađim uzrastima, to me pratilo kada sam došao u Dinamo, kada sam odšao u Englesku. Pa poslije čak u Real. Uvijek, cijelu karijeru, to me pratilo dok nisam Zlatnu loptu osvojio Dapače, to mi je bila samo motivacija za dalje. Nije me bilo briga za mišljenje drugih. Poslušaš, čuješ, ali mene je to samo motiviralo, pogotovo negativna mišljenja. OK, poslušaš, čuješ, ali to je na mene djelovalo motivirajuće, pogotovo negativna mišljenja. Ali sam se uvijek držao onih pozitivnih, jer je bilo i takvih, ne možeš reći da je sve bilo negativno. Moje mišljenje je bilo suprotno, jer nogomet nije samo snaga, visina i ne znam što. Nogomet je puno više od same snage, da moraš biti metar devedeset, da moraš trčati na sto metara 11 sekund ili 12. Ne, nogomet je puno više - tehnika, glava, osjećaj. U nogometu je glava najbitnija i uvijek će nikad snaga i brzina neće nadomjestiti ili neće prevladati nad tehnikom, nad glavom, jer zato ljudi gledaju, zato ljudi vole najviše nogomet, zbog tih stvari.

Tomislava Bašića spomenuo je kao svog nogometnog oca.

Da, bio je poseban, ispred svog vremena. Imao je razumijevanje za nogomet na vrlo visokom nivou. Jedan je od rijetkih koji je vjerovao u mene od početka. Bio je uz mene i vjerovao je u mene o kad drugi nisu. Nikad nije imao skepsi. Imao sam poseban odnos s njim, on je moj nogometni otac. I njegov sin mi je bio trener u mlađim kategorijama. Zahvalnost koju imam prema njemu ne može se izraziti kroz riječi. On me je preporučio Dinamu, nije Zdravko Mamić znao za mene. Uzeli su me na njegovu riječ.

Rastanak nije bio lagan.

- Tada nije bilo autoputa, pet sati vožnje je trebalo do Zagreba. Svi plaču, sestre, tata je inače emotivan i on se ne može suzdržati. On to baš izbaci sve iz sebe. Mama je tu najs... Stabilnija. Stabilnija, iako je jako emotivna, ali je više kao ja, ona drži to za sebe. Ali ja kada sam ušao u auto i meni su suze onda na oči krenule, jer znaš, ostavljaš prijatelje svoje, djetinstvo iza sebe, ideš u novi grad, novi ljudi, moraš poznati nove prijatelje, ali znao sam gdje idem, htio sam napredovati i onda je sve puno lakše.

Iskorak iz juniora u seniore napravio je u Zrinskom.

- Taj prelaz iz juniora u senjore dosta kompliciran, dosta se tu igrača pogubi. Ali prvenstveno možda zato što u tim godinama ne igraju, nego ostanu negdje gdje im je lakše, gdje su u svojoj zoni komfora i onda nisu spremni napraviti taj neki iskorak i otići možda stepenicu dolje da bi otišao opet gore. I to je po meni možda neki problema. Kada mi se ukazala ta prilika, odmah sam htio ići u Zrinski. Ideš u profesionalnu ligu, mislio sam da je to bolje za mene, zato što ću se natjecati u senjorskom nogomentu, neću ostati možda u juniorima, jer tad se radila ta druga momča Dinama. Ali ostaješ tu, igraš možda protiv drugoligaša, trećegligaša i tu si sa prijateljima, lijepo ti je u svojoj zoni komfora. Komotno je, ali koliko bi napredovao, to je pitanje. Otišao sam dolje i ostalo je, kako se kaže, povijest. Ali mi je bilo stvarno fenomenalno. To je jedan od boljih poteza. Možda izgleda sada iz ove perspektive kao neki riskantan potez, ali ja ga nisam gledao tako. Ja sam to vidio kao neku priliku da se dokažem. I tako sam pristupio tome i stvarno mi je bilo fenomenalno

Uslijedila je posudba od šest mjeseci u zaprešićkom Interu, a onda povratak u Dinamo. I to u Dinamo koji igra Ligu za opstanak.

- Ja sam jedan od rijetkih igrača iz tih generacija 1984. i 1985. koji nisam odmah dobio priliku u Dinamu. Nisam otišao niti jednom na pripreme sa Dinamom, sa prvom ekipom. Ako ti vjeruješ da sam ja taj, možda me možeš povesti pa vidjeti da li mi se ja nametnuo, da li ja imam kvalitetu, ali nije bilo povjerenja. U Interu se stvorila fenomenalna klapa. Mi smo prvih šest kola imali šest pobjeda.

Čak smo i Dinamo pobjedili u Zaprešiću. I gurali smo stvarno dobro do polusezone, mislim da smo bili čak prvi. I Dinamo je tu odlučio me vratiti u tom zimskom prilaznom roku. Gdje sam ja tad htio ostati u Interu. Htio sam ostati, jer igramo dobro, borimo se za prvaka.

Ali je Dinamo odlučio da se vratim. Vjerojatno je na tu odluku utjecalo Nikin odlazak u Hajduk. I onda je desila se najlošija polusezona za Dinamo, gdje smo igrali ligu za bedaka, gdje sam ja praktički se odigrao jednu ili dvije utakmice i poslije sam se ozlijedio. To je bio jedini period kad mi je bilo drago što sam ozlijedio. Jer bio je kaos u klubu. Ne volim se sjećati tog vremena.

Napravio se neki rivalitet, pisalo se o tome mogu on i Niko skupa.

- Fenomenalno smo funkcionirali na terenu. Van terena smo imali veliki respekt jedan prema drugome. Gušt je bio s Nikom, Niko je igračina. Gušt je igrati s igračima koji nogomet vide na sličan način. Stvorila se jedna klapa u reprezentaciji, vi ste tu jako puno pridonijeli. Možda je nedostajalo sportske sreće da napravimo veliki rezultat s vama, ali poslije je to sve došlo na naplatu. Normalno je da se stvara rivalitet dok je Niko bio u Hajduku, a ja u Dinamu, ali ja to nikad nisam gledao na taj način. Bio je gušt natjecati se protiv njega.