Krešendo napetosti oko suđenja u HNL-u jasno nam ukazuje da nešto ozbiljno ne štima u sustavu.
Ostavimo po strani tipičnu galamu iz klubova jer vjerodostojnost tih kuknjava ne postoji. Populistički će optuživati suce kad se osjete zakinutima ili im treba alibi za neuspješnost. Perfidno će šutjeti kad profitiraju na štetu oštećenog suparnika. Čelnici klubova javno će pričati o poštenju, pravdi, jednakosti, razumijevanju pogrešaka sudaca i podršci, ali problem je što im djela ne prate te riječi. Postoje razne vrste pritisaka na aktere sudačke organizacije, među inima i (samo) javnom prozivkom i posljedičnim navlačenjem negativne energije gledatelja i klubaški ili klikovski orijentiranog javnog mnijenja.
Ove premise dužni su uvod u propitivanju odgovornosti i statusa predsjednika Komisije nogometnih sudaca, Brune Marića. Dvadesetak mjeseci od imenovanja suočen je s općim nezadovoljstvom suđenjem na svim razinama, a ne samo u elitnoj Ligi 10. Paradoksalno jest da je u kontekstu šireg vremenskog okvira, recimo 7-8 godina, djelovalo kako suci bolje odrađuju posao. Pogotovo otkako je početkom 2020. uveden VAR, koji je brzo pomogao da se bitno smanje količine pogrešaka sudaca i, što je jako važno, osnaži povjerenje nogometa i javnosti prema sucima. Za implementaciju tog tehnološkog doprinosa za pravednije sudačke odluke ispred HNS-a bio je zadužen upravo Bruno Marić.
Nakon početnih pozitivnih odjeka, u vrijeme prije njegova imenovanja za predsjednika KNS-a, prošle je godine zamijećeno, kroz više spornih situacija, kako se VAR nedosljedno koristi i selektivno tumači. Povratak atmosfere sumnje, odnosno, snaženje osjećaja neravnopravnosti u procjeni, dodatno je opterećen i raznim “padanjima sustava” i utakmicama s neaktivnim VAR-om, nekvalitetnom pokrivenošću terena kamerama, osporavanjem tehnološkog potencijala sustava... Uz to, bilo je nedosljednosti u proceduri korištenja VAR-a, sudaca koji odbijaju promijeniti odluku iako im ekran pokazuje drugo, a često je bilo i dojma da se nameće odluka iz sobe s ekranima, a ne od suca na terenu. O dužini vijećanja suvišno je govoriti. Sve navedeno, poglavito na planu dojmova, može se tumačiti rastezljivo, pa onda i odbaciti kao zalog kritika sucima. No, jedna velika novost, a to je javno seciranje pogrešaka sudaca od strane Komisije, a koju je uveo Marić, pokazuje se kao doprinos vjerodostojnosti tim kritikama. Kad se te pogreške ne bi ponavljale, onda bismo kazali da je to dobra praksa. No, kako se pogreške ne samo ponavljaju, nego su sve učestalije, čak i u kontekstu stranih sudaca, onda je jasno da postoji neki krucijalan problem u sustavu.
Činjenica da je sudačka problematika dramatično eskalirala čak 20 kola prije kraja sezone ukazuje nam da se nešto mora biti promijeniti kako bi se negativni trend za početak zaustavio. Ima li Bruno Marić potencijal da to postigne?
Stvar ćemo vratiti na onu točku koju smatramo već odavno uzrokom ključnih problema u nogometnoj organizaciji, a koje su suci sastavni dio. Govorimo o nedosljednosti, koja počinje od HNS-a i načina upravljanja nogometom, obojenog kompromisima i trenutnim oportunizmima. To se razlijeva dalje po svim linijama sustava, na svim njegovim razinama. Sudačka nedosljednost, u pristupu primjeni pravila, različitosti interpretacija i procjeni događanja na terenu ili u delegiranjima, promicanjima ili sankcioniranju sudaca, pretežak je teret nužnom povjerenju aktera domaćeg nogometa i vjerodostojnosti onih koji njima upravljaju. Bez tih faktora nema teorije da i jedna praksa, ma kako se zvao predsjednik Komisije, dovede do promjena na bolje. Štoviše, vidljivo je da se stanje (iznova) pogoršava.