Osnovna i najvažnija ćelija nogometa su klubovi. Sve što se stvara potječe iz klubova, pa kako žive oni tako funkcionira cjelokupan nogometni sustav. Prvu HNL je kroz 31 godinu i 32 sezone igralo 40 različitih klubova iz ukupno 25 gradova. Od najmanjeg Topolovca s 960 stanovnika do najvećeg Zagreba (769 tisuća) igrao se prvoligaški nogomet u bezbroj promjena sustava natjecanja. Od 1992. i prve, službene geopolitičke lige s 12 klubova, krojači natjecanja iz HNS-a su diktirali promjene formata službeno iz stručnih, a neslužbeno često iz improvizatorskih pobuda, nerijetko političkih partikularnih interesa, gdje god iz nužde zbog kompenzacija onih koji su sumnjivim radnjama oštećeni.
HNL se igrao s 12, 16 i 18 klubova, s ligom za prvaka i ostanak, trokružno, a bilo je i komplicirane formule 1. A i B lige. Alkemija je bitno doprinosila osjećaju ne-reda u ligi, između ostalog i zbog nelogičnih ulazaka nedoraslih klubova, nametnutih interesa jednih na uštrb drugih, nestručnim interesima.
U okviru svega je bio, i nažalost ostao, uvjerljiv dojam kako u HNL-u nema ravnopravnosti. Pritom ne govorimo o činjenici da su klubovi velike četvorke najjači i posljedično najutjecajniji akteri.
Najviše mislimo na osnovnu stvar koja bi trebala krasiti HR nogomet, a to su ista prava za sve, pa je uspješnost onda posljedica tko je bolji ili slabiji. To što je netko bio po tradiciji veći, ne bi trebalo biti po defaultu posebnijeg statusa. Uostalom, ima klubova koji su bili dio bivše jugoslavenske lige (Zagreb, Split), jedan od njih je čak prvi HNL prvak izvan duopola Dinama i Hajduka (Zagreb), ali su u novijoj povijesti lige ispali i završili u nižim razredima.
U 32 sezone HNL-a Dinamo je osvojio 24 titule uz 16 kupova, a Hajduk 6 naslova i 8 kupova. U bivšoj državi Hajduk je bio uspješniji (7+9) od Dinama (4+7). Prvo vrijeme HNL-a je dominirao Hajduk s tri titule u četiri sezone, ukrašeno ulaskom u četvrtfinale Lige prvaka. No, Splićani su se 2005. zaustavili i već 18 godina čekaju novi naslov. Dinamo je postao iznimno dominantan i njegovu maratonsku uspješnost samo je jednom prekinula drugi klub prvak izvan vodećeg tandema, Rijeka.
Otkako je i HNL postao nešto manje dimenzioniran, ali opet predstavnik tzv. financijskog nogometa, koji označuje novac kao najjači faktor nametanja moći, imamo dvije stvarnosti.
Prva da je Dinamo od 2006. praktično nedodirljiv i vrlo uspješan u Europi, a da su ostala tri iz velike četvorke pratitelji bez opipljive moći da ugroze Modre, ali dovoljno snažni da osiguravaju europozicije. Titula Rijeke i poneki "upad" Lokomotive iznimke su koje potvrđuju pravilo. Pogotovo je sve tako izvjesno otkako je 2013. promovirana izrazito natjecateljska, a najmanje razvojna (logičnija za zemlju) Liga 10. Taj format se najduže drži, a 33. će biti ujedno i 11. uzastopna sezona četverokružnog sustava.
Dekada podjele Lige 10 na četiri klase (Dinamo - Hajduk, Rijeka, Osijek - Lokomotiva, Slaven Belupo, Istra 1961 stalni - te ostalih aktera koji ulaze-izlaze) donijela je opća suženja baze klubova, gradova, igrača-trenera prvoligaškog statusa. Na putu se HNL-a inače dugoročno izgubilo klubove kao što su Zagreb, Zadar, Split, Inter, Hrvatski dragovoljac (ispod druge lige), a u tranzitu su Cibalia (22 nastupa, šesti svih vremena), Šibenik (21), i posljednjih nekoliko sezona vraćali su se Varaždin i Rudeš. Liga 10 produbila je jaz prema drugoj ligi pa njeni prvaci uglavnom teško prate ritam elitne lige, a viceprvaci niti jednom nisu prošli 11 prvoligaša u playoffu. Zato je ukinut jer natjecateljski nema smisla. Barem do daljnjeg.
I prije Lige 10 počelo je rastakanje baze kvalitetnijeg nogometa po centrima gdje se nekad igrala prva liga, odnosno koji imaju urbani potencijal za stvaranje prvoligaša. Tako se razvodnila priča u Slavonskom Brodu (65 tisuća ljudi s okruženjem), Karlovcu (49), Sisku (40), Dubrovniku (42), Vukovaru (31), a nestabilna je u Šibeniku (43) i potpuno devastirana u ekonomski moćnom gradu kao Zadar (75). Danas se Prva liga igra u Zagrebu (3 kluba), Osijeku, Rijeci, Splitu, Puli, Varaždinu, Velikoj Gorici i Koprivnici.
To je područje kojem gravitira 1,2 milijuna ljudi iz gradskog naselja, a uz okruženju do 1,45 milijuna. Što znači da je 2,4 milijuna stanovnika u Hrvatskoj daleko od prvoligaškog doživljaja. Po mnogim analizama može se zaključiti suženje baze iz koje se crpe mladi talenti, suženje puta napredovanja igrača, trenera s najužim grlom prema prvoj ligi. Posljedice jesu više stranaca, manje domaćih igrača te slijedom toga i manje baze reprezentativaca...
HR klubovi imaju veliki problem što se malo osvrću na te "politike strategija kroz struku" te većinom idu stihijski naprijed, od sezone u sezonu, fokusirani isključivo na svoje trenutne interese. Vrijedi to i za klubove drugog-trećeg ranga, koji šutke prihvaćaju ne samo promjene sustava, nego nelogične odluke kao što je namet o tri U-21 igrača. Klubovi bi sami trebali definirati sa strukom što je za njih bolje, primjerenije za sve, a ne samo za moćnije koji imaju višak mladih, veće baze.
Ta tema U-21 zaslužuje poseban osvrt, ali pripada u jednu od onih točki koje ukazuju da su klubovi kao osnova nogometa (liga) prepustili da im sudbinu kroje i nameću manje grupe upravljača. Zato je recimo u prvoj ligi eutanazirana Udruga klubova, a sve odluke donosi Izvršni odbor HNS-a. U kojem pak sjede i utječu na odluke o vitalnim pitanjima čelnici iz četiri kluba (Rijeka, Lokomotiva, Slaven Belupo, Gorica), od kojih riječki klub ima čak dva člana. Takav neuravnotežen odnos snaga doprinosi općem dojmu kako u HNL-u (HR nogometu) nisu svi u ravnopravnom položaju.
Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek su jedini stalni članovi Prve HNL. Najbliži im je Slaven Belupo s 26 uzastopnih sezona. Slijede Varaždin (23), Cibalia (22), Šibenik (21), ali najstabilnije djeluju od "ostatka" Lokomotiva i Istra 1961, koji u vremenima najteže konkurencije ulaze u 15. uzastopnu prvoligašku sezonu. Puljanima je to pak ukupno 18. sezona od 20 i debija 2004. godine, dok Lokosi otkako su ušli 2009., više nisu ispali. Štoviše bili su dva puta viceprvaci i finalisti Kupa....
Sukladno gore navedenim statusima, moćima, tradicijama, a manje nekim novijim posebnijim trendovima, djeluje prilično izvjesno da će i 33. sezona ponuditi slične scenarije Lige 10. Dinamo favorit, prvi pratitelj Hajduk, do njih Rijeka i Osijek. Možda će omjeri između njih biti manji i neizvjesniji, ali bliže će se spoznati nakon završetka prijelaznog roka. Ostali klubovi djeluju nam stol za pozicije 5-6-7-8-9, uz nijanse koje ih razlikuju, dok je Rudeš nepoznanica u kontekstu novaka liga. Dakle, može postati dio sredine, i kao hit, ali može biti usmjeren na grčevitu borbu za devetu-osmu poziciju...
Klubovi svi startaju s jasnim ambicijama, u povoljnijim nagradnim fondovima (TV prava i marketing), nešto višim posjetima (i prihodima) gledatelja, nasušnom željom za transferima koji će im riješiti veći dio proračuna i stalnom potragom za "blagom", odnosno talentima i strancima koji će koštati malo, a donijeti jako puno novaca. Bajkovite priče u realnoj primjeni...