Možemo dvostruki hrvatski poraz u prednatjecanju treće lige Europe uzeti kao matricu dvostrukog života našeg nogometa. Ispadanje Rijeke odmah na početku kvalifikacija je više-manje očekivano, ali ne (samo) zato što je dobila jačeg suparnika. Naime, naišli su na Djurgardens, klub koji dolazi iz zemlje nižeg rejtinga (Švedska 23.) od Hrvatske (19.), a u odnosu na Rijeku (175.) je lošije plasiran (377.) u europskim omjerima. Očekivano ispadanje je zato jer je Rijeka iznova oslabljenog kadra i opet nespremno ušla u sezonu. Pad je logičan.
Druga je priča Osijek, čije ispadanje od kluba koji je u Europi 757., a u svojoj državi 14., uz nacionalni UEFA rejting (Kazahstan 31. od 55) predstavlja klasični debakl. Osijek, koji je 259., a u HR je treći po rejtingu, ima kadar vrijedan 37 milijuna eura, prema 5,7 milijuna eura Kizilžara. Uz gostujuću pobjedu ispasti od takvog suparnika na domaćem terenu je nogometno nenormalno.
U tom licu i naličju euronastupa HR klubova možemo analizirati i njihove odnose. Rijeka, Osijek i Hajduk su od 1992. godine zajedno izborili 1 fazu po grupama Lige prvaka, 4 u Euroligi. Pritom je Hajduk taj koji je igrao LP (1994.) i Euroligu (2010.), a Rijeka je tri puta ušla u grupe EL (2013., 2017., 2020.). Osijek nije uspio niti jednom. To je otužna zbilja HNL-a nasuprot koje sjaji Dinamov doseg. Zagrebački je klub ostvario 7 ulaza u grupu Lige prvaka i 9 plasmana u grupe UEFA-e (3) i Eurolige (6). Jednostavno nam je zaključiti da samo zahvaljujući Dinamu naša Liga nije pala u zone UEFA rejtinga koje se tretiraju nerazvijenim nogometnim stvarnostima ili autsajderima. Zanimljivost je pomalo kompliciranog, ali znakovitog stvaranja rejtinga UEFA-e, da su ispred Hrvatske zemlje kao Austrija (8.), Škotska (9.), Srbija (11.), Češka (16.) ili Norveška (17.), za koje u nas vlada dojam da su nam kvalitetom inferiornije. Vjerojatno je ta percepcija posljedica miješanja s reprezentativnim dosezima. No, zanimljivo je i to da su zemlje koje bitno više ulažu u nogomet, pogotovo infrastrukturu, kao Švedska (23.), Mađarska (27.) ili Poljska (28.) ispod Hrvatske (19.).
Zašto je naša HNL tako europski nekonkurentna? Pogotovo je dilema zašto je ona slično europski tanka u toliko hvaljenoj Ligi 10 (8 puta u grupama, unutar 10 sezona) u odnosu na 21 sezonu različitih sustava natjecanja (13 grupa). Pritom bismo trebali potpuno odvojiti zbilju Dinama, koji je svojim euronastupima mnogima povod da bi isticali izvanredan rast HNL-a. Ne samo temeljem europadova, činjenica jest da HNL kvalitativno nije u napredovanju. To se ne može nadjačati dojmovima o neizvjesnosti lige ili naddojmom kojeg stvara reprezentacija. Da je HNL neizvjesna to je cinično tvrditi pored tolike predvidljivosti plasmana klubova i ponekih manjih promjena unutar Dinamove pratnje. Upravo nam je sudbina Dinama legitiman sadržaj da pojasnimo zbilje HNL-a i njenog dosega u UEFA kupovima...
Dinamo je 17 godina apsolutno dominantan u domaćoj ligi, uz izuzetak Rijekinog naslova kao potvrdu te dominacije. To je temeljno određeno nemjerljivo većom financijskom moći Dinama u odnosu na druge u Hrvatskoj. Svaki uspjeh u Europi, uključujući posljedične transfere, doprinosio je uvećavanju moći kod kuće. Istodobno je s kvalitetnim djelovanjem kluba, uz taj financijski doseg, Dinamo ostvario euroiskorak i u skupu tih faktora (financije, organizacija, selekcija) postao stabilna klupska vrijednost (31.) kontinentalne razine.
Nažalost, ostali akteri (Rijeka, Hajduk, Osijek, Lokomotiva) pogotovo u posljednje 4 godine potvrđuju limite. Oni su posljedica druge strane istih temelja Dinamova iskoraka. Ostatak HNL-a ima manje proračune, stalne napetosti u njegovu (is)punjenju, zbog kojih se događaju (ras)prodaje igrača, posljedični natjecateljski padovi, smjene trenera, stalna fluktuacija igrača i osjećaji dramatične neuspješnosti. Treba imati na umu da je ovo globalno era nogometa, da je u drugim zemljama slična podjela (financije, natjecateljske moći). No, malo je koja nogometna stvarnost, izvan kruga autsajdera, tako mala kao Hrvatska i posljedično demografski, geopolitički, ekonomski limitirana.
Znači li to da treba odustati od ambicija prosperiteta nogometa? Baš suprotno. S obzirom na to da postoji strast za nogometom u Hrvatskoj, njemu bi trebalo dodatne energije, impulsa, ulaganja i kao baza - kvalitetna strategija razvoja. Ona bi trebala biti od općeg nacionalnog značaja, a ne krojena po mjeri najvećih i najboljih ili po gabaritima Zagreba i onog što znači tamošnja koncentracija svega. Eksperiment treće jedinstvene lige je ogledni primjer tih strateških nelogičnih odluka.
Naposljetku, uz sve gore navedene razumljive limite i disbalanse resursa, ostaje činjenica da naš klupski nogomet u Europi po bojažljivom pristupu igri iskazuje posljedice domaćeg natjecateljskog mentaliteta te stručnih oportunizama. Ovdje je važno puno toga izvan terena za ono što se događa na terenu. Počevši od interesnih, a ne stručno argumentiranih selekcija, manjka hrabrosti trenera, preko njihove podređenosti laicima u Upravama radi zadržavanja posla, pritisaka na suce i vječno traženje alibija za neuspjehe, do staromodnih metoda rada, odmaka od stvaranja, razvoja igrača i profesionalnih ponašanja. Zato se i dogodi da i s financijski i organizacijski slabim ili sličnim klubovima naši u Europi padnu kao da su autsajderi, a ne "iz zemlje viceprvaka svijeta".