Na temelju viđenog u Zagrebu, a u kontekstu dobre europske forme Dinama i općih padova PAOK-a, uvjerljivije je djelovala teza o prolasku hrvatskog prvaka. Na stranu što se sada brojna galerija likova ravna prema ishodu u Solunu, iako je nakon maksimirske pobjede imala drugačije postavke, ispadanje Dinama je ipak iznenađujuće. Jedina veća nevjerica je način na koji je dopustio PAOK-u da ga natjecateljski pregazi. Jer, o tome se tu radi, Modri su svojom predstavom u Solunu dali zeleno svjetlo domaćima da se razigraju, pogađaju gol kako im pukne, dominiraju u skoku kao da nemaju suparnika. Grci su to obilato iskoristili i ispali su akteri “epske pobjede”.

Govorimo o istoj momčadi koja je u Maksimiru djelovala jalovo. Kao što govorimo o istom Dinamu, za kojeg se unisono zaključilo da djeluje natjecateljski zrelo. Pogotovo što se ta pobjeda nadovezala na iznenađujuću (i to jest iznenađenje) eliminaciju Betisa nakon dvije natjecateljski vrlo dobro odrađene partije.

Odakle ta drastična promjena odnosa unutar samo tjedan dana?

Medijski odjeci maksimirske pobjede bili su preplavljeni tonovima u korist modre snage. Pritom se, recimo, jednog mladog igrača, koji je zbilja odigrao jako dobru utakmicu, odmah drugi dan tretiralo “novim Brozovićem”. Petar Sučić u Solunu je odigrao loše, kao i drugi vrlo hvaljeni vezni akter Mišić, pa će sada valjda po nekoj inerciji manje odjeka imati vijest kako je umjesto BiH izabrao hrvatsku reprezentaciju. Krajnosti doživljaja u našoj zbilji su kronični, pa je valjda po poklapanjima sudbine najbolji i zapravo jedini zapaženiji fajter solunske utakmice bio Hoxha. Igrač kojeg se vrlo kritički tretiralo jer se valjda misli da netko iz manjeg kluba, bez domaćih trofejnih i europskih ambicija, tek tako može uletjeti u cipele kluba koji je tome podređen.
Zašto je, recimo, Hoxha bio vrlo dobar, uz prvi gol (i nadu) u modrom dresu na stadionu PAOK-a? Kosovar je odigrao utakmicu temeljem svog tehničkog-taktičkog identiteta. Puno je trčao u defenzivu, puno je sprintao u napad, uvijek po boku, i natopio je dres načinom igre koji mu potencijalom pripada. Ne zna se još koji će domet imati u dresu Dinama, ali od Hoxhe se točno zna što se može dobiti. Zato on u pravilu igra tako.

Razlozi poraza

Kad momčad gradite na temelju neke taktičke ideje, onda igrače slažete po tim potrebama. Kad momčad slažete na temelju trenutnog razmišljanja jednog trenera, pa onda nakon promjene dolazi drugi s drugačijim postavkama, tada i momčad, i igrači kao i trener, lako zagube svoj identitet. Dinamo je pod Jakirovićem najbolje utakmice odigrao upravo protiv Betisa i PAOK-a. Najgoru utakmicu odigrao je protiv PAOK-a u Solunu. Ono što se iščitava iz toga jest da je u prethodne tri europartije Dinamo igrao točno po trenerskom rukopisu Jakirovića. To znači prioritetno čvrsti defenzivni blok i brzi kontranapadi. U te tri utakmice izgledao je jako dobro, otud i pozitivni ishodi. Dinamo u Solunu nije imao taj čvrsti blok, bio je propustan u obrani, a jalov prema naprijed. Forsirala se duga lopta i preskakanje kao da su Modri brzanci, a ne momčad koja ipak ima motoričke limite. Zato se umjesto brze tranzicije tek brzo predavala lopta suparniku, koji je prilično lako s više igrača “krotio” Petkovića ili “gušio” središnje inicijative Baturine. Bez daljnjih detalja, PAOK je igrao kao i obično, pritiskom na suparnika, ali je za razliku od prošlog dvoboja, i nekih drugih suparnika, Dinamo bio kao probušeni balon.

Jakirović nije uspio dobiti od momčadi da i dalje igra punim gasom bitno drukčije od svog identiteta (tehnički), dakle, da se “potuče” i ne da disati suparniku, pa će se onda ukazati šansa za pogodak. Je li to posljedica neshvatljivog pada koncentracije, manjka hrabrosti i osobnosti ili je uzrok u nemogućnosti određenog profila igrača da se kontinuirano podrede borbi i manje igranju nogometa? O tome će trebati razmišljati i trener, ali i vodstvo kluba, najmanje igrači. Oni daju svoje, koliko tko može na temelju svojih potencijala, ali i taktičkih pozicioniranja. Vi od stopera ili veznog možete krpati bekovsku poziciju, ali od njih nikada neće dobiti rješenje unutar momčadi koje doprinosi značajnijem iskoraku.

U domaćem nogometu struka pretežito nameće svoje ideje igre i teoriju što igrači trebaju činiti. Kudikamo manje tu ideju prilagođavaju profilu igrača koje imaju, odnosno, taktičkoj priči koja će od njih izvući maksimum. Kad igrači ne igraju na temelju potencijala, oni mogu neko vrijeme kompenzirati doprinose borbom, ali na dužu (natjecateljsku) stazu ne mogu ući u kontinuitet poželjnog učinka i logičnog napredovanja. Identitet HR momčadi, kao i reprezentacije, koji je verificiran na najvišim razinama, trebao bi počivati na tehničkoj komponenti, praćenoj nužnom dozom fizičke moći. No, naši igrači, osim rijetkih, fizički nikad neće biti dominantni kao inozemni toliko da im je sekundarno tehničko pitanje. Struka forsira unutar HR liga upravo to, fizički nogomet, zato kad dolaze u ravninu s inozemnim momčadima, to više nije točka na kojoj mogu raditi razliku. HR igrači to najviše mogu činiti nadarenošću za igru, koja, kada ih uklopite u taktičku disciplinu, borbenost i visoku razine fokusa, čini naše igrače posebnijim, gdje je to, naravno, realno moguće u kvalitativnom odnosu sa suparnicima. Kako reprezentacija ukazuje. I u pozitivnim i u negativnim epilozima...