Otkako je Hrvatske nogometne lige, prodefiliralo je našim klubovima mnoštvo stranaca. Bilo ih je, logično, najviše u igračkom kadru, ali se kroz proteklih par dekada dogodilo mnoštvo angažmana trenera stranaca. I ne samo to, u domaćim smo klubovima počeli prihvaćati kao standard i angažman stranih sportskih direktora...

S obzirom na sve mijene koje su se događale na prostoru bivše države, posljedično i različite tretmane domaći-strani kadar, možda je logičnije tretirati za tematiku svrsishodnosti stranog kadra one koji dolaze iz onih zemalja koje pripadaju drugačijoj kulturi odnosno (i prije svega) jeziku. Kad se razgovara o tome jesu li strani treneri tog tipa donijeli koristi, odnosno kolike jesu ili nisu, jako je važan upravo faktor komunikacije. Taj faktor je sam po sebi važan svakom treneru, pa i onda kada vodi klub unutar okruženja čiji jezik mu je materinji ili ga je dobro svladao. Ukoliko, pak, faktor komunikacije ima opterećenje nepoznavanja jezika u radnom okruženju, to bitno otežava rad svakog trenera (i ima utjecaja na učinak igrača).

Ostavimo stoga izvan ove analize trenere koji imaju dvojno državljanstvo (uz hrvatsko), kao što su, recimo, Jakirović, Kovačević, Slišković i drugi slični koji su u Hrvatskoj igrali i živjeli pa ih se tretira domaćima. Nekako je teško u kontekstu stranca tretirati i Vahida Halilhodžića, koji uz BiH ima i francusko državljanstvo.

Splitski promašaji

Halilhodžić je u mladim danima bio igrač u Hrvatskoj (Neretva) i nadasve je bio vrlo dobar trener u zagrebačkom Dinamu. Formalno jest stranac, no kudikamo mu je bilo lakše shvatiti i prihvatiti ovdašnji nogometni i ini mentalitet. Dijelom je i zato mogao biti vrlo solidnog učinka, uz pomake u kvaliteti stručnog rada unutar Maksimira...

Gledamo li formalno, onda je svakako najveći trag u HNL-u od trenera stranaca ostavio Slovenac Matjaž Kek. U njegovoj sedam sezona dugoj eri Rijeka je doživjela najveće uspjehe u svojoj povijesti, u HNL-u i Europi. Sama činjenica da je trajao čak 7 sezona u našoj turbulentnoj nogometnoj stvarnosti, to je zapravo najveći pokazatelj kvalitete koju je taj stručnjak donio jednom domaćem klubu.

Iako je potom Rijeka dovodila i stručnjake iz iste države (Rožmana), dakle, koji poznaje jezik i lakše mu je prilagoditi se, uspjesi se nisu ni približno ponovili. Rijeka je češće mijenjala trenere, dovodila ih je iz Italije, a u jednom gotovo pa "prinudnom" rješenju, imenovanjem Crnogorca Đalovića (po naglom odlasku Jakirovića), iznjedrila se natjecateljski vrlo uspješna priča. S Đalovićem je Rijeka opet osvojila duplu krunu, ali kao što je ubrzo pokazao slijed događaja, nije bilo dovoljno da bi mu vodstvo kluba s Rujevice dalo dugoročniji mandat...

Gledamo li iz kuta željenih dometa, onda je jasno da niti jedan od 9 stranaca u Hajduku (klub koji je najviše posezao za inozemnim stručnjacima) nije polučio željeni natjecateljski efekt. Splitski Bijeli nisu osjetili užitak proslave naslova prvaka države od 2005.godine, bez obzira na to što su mijenjali stalno i sve, predsjednike, direktore, trenere, igrače, način klupskog funkcioniranja. Možda upravo u tom primjeru možemo prepoznati realni kontekst doprinosa stranaca u domaćem nogometu.

Prije svega valja kazati da niti jedan trener nema tu moć da unutar bilo koje lige, pa tako i HNL-a, nametne takvu stručnu kvalitetu koja će biti dovoljna da kompenzira manjkove kvalitete u igračkom kadru, klupskom ustroju, infrastrukturi i financijskoj mogućnosti. Dinamo je to pokazao u proteklih 20-ak godina, kad je u pravilu bio prvak i dominantan neovisno tko je bio trener, kakav je kadar i ostalo. Statusna moć, temeljena i na velikim financijskim mogućnostima (po kriteriju HNL-a), bila je prejaka da bi netko ozbiljno ugrozio Modre.

Statusna moć

Uspjelo je to, kao iznimka koja je potvrđivala to pravilo, Rijeci u Kekovoj eri i to - jednom. Kako je ta statusna moć Dinama posljednjih godina iz dobro znanih razloga smanjena, dogodio se ponovni uspjeh Riječana. No, unatoč strancima na klupi, pa i u direktorskim odajama, nije se dogodio uspjeh Hajduka. To ukazuje da na Poljudu, u klubu koji ima veći proračun od Rijeke, nisu dovoljno dobro upravljački reagirali da bi iskoristili Dinamove i Rijekine promjene.

Treneri stranci, dakle, mogu učiniti nešto više samo onda ako je klub kvalitetno organiziran, ima uvjete za rad (infrastruktura) na razini prosječnih europskih klubova te solidnu financijsku moć na razini ambicije. U HNL-u, realno gledano, zbog gore navedenih limita (strukturni deficiti uvjeta za rad, manjak realnih financijskih moći, višak subjektivnih pritisaka oko ambicija, dvojbena prilagodljivost domaćem okruženju po pitanju jezika i mentaliteta pa i tzv. folklora), teško može doći ona kvaliteta trenera koja će velikom vjerojatnošću donijeti velike pomake u stručnom radu. To se prije svega odnosi na veće klubove. Pritom, kako ukazuje slučaj Osijeka, nije čak presudno ni to da klub ima financijsku stabilnost, odlične infrastrukturne uvjete, ali posve nejasne upravljačke logike.

Slučaj Istre 1961, koja je već 15 godina u vlasništvu stranaca, ukazuje nam činjenicu da je pitanje trenera iz inozemstva varljivog vrednovanja. Ono što je, međutim, vrlo vidljivo kroz rad stranih Istrinih trenera, poglavito Garcije i sada Riere, to je rad na promjeni mentaliteta momčadi i kluba. Oni su uz metodologiju rada španjolskog nogometa (puno s loptom, dominantno tehnički pristup) učinili najveću stvar za Istru 1961 jer su im natjecateljski pristup provincijskog tipa (braniti se i što se uhvati u kontranapadu, ili što manje izgubiti kod jačih) počeli mijenjati u pristup otvorenog nadmetanja sa svakim suparnikom, na svakom terenu. Upravo u tom kontekstu stranac može donijeti "europskiji" pristup u odnosu na domaće trenere, koji više kalkuliraju da bi duže opstali, i to u klubovima tog srednjeg razreda HNL-a.

Kad govorimo o većim klubovima, od njih se najviše očekuje rezultat, iako nam djeluje najlogičnije ono što se trudi učiniti Garcia u Hajduku i Sanchez u Rijeci. To je prioritet stvaranja igre, koja će dugoročno donijeti željene natjecateljske iskorake i biti najjači štit od svih drugih deficita kluba. Veliki problem strancima na svim razinama, i u različitim klupskim ambicijama, jest upravo to što okruženje teško prihvaća "dugoročnost i strpljenje", pogotovo ako je faktor komunikacije (jezik) problematičan da bi se to okruženje uvjerilo u isplativost svojih vizija...