Dva Rijeka, po jedan Gorica, Osijek, Hajduk. Tri člana velike četvorke i jedan od klubova koji su ih natjecateljski pratili promijenili su ukupno pet trenera. Već u prvom turnusu HNL-a, četiri domaća trenera platili su ceh (ne)očekivanim rezultatima i s njima jedan stranac. Preuzeli su kormilo stranci, osim u Hajduku, ali u kojem se najavljuje uskoro i četvrti stranac odnosno novo rješenje na klupi...
Izuzmemo li Bjelicu u Osijeku, navedeni smijenjeni treneri nisu se ni približili godini dana staža. Toplak je trajao 176 dana s ljetnim praznicima. Tadić i Budicin zajedno su jedva skupili dva mjeseca. Dambrauskas je ispao stara kuka, s 314 dana u Hajduku. Gorica je izborila prvu ligu s Prelecom, ali krenuli su vođeni Sergejom Jakirovićem. Ta je sinergija trajala 603 dana i bila je natjecateljski, financijski i statusno vrlo plodna. Dambrauskas je zadržao dobar natjecateljski ritam, ali je otišao nakon 313 dana u Ludogorec. Gorica od tada počinje bilježiti slabije natjecateljske i ine razine, Oreščanin je trajao 141 dan, Rendulić 277, a Toplak 176. Znakoviti trend, koji uočavamo i u Hajduku. Opjevane su (bez)brojne trenerske i ine promjene na Poljudu, gdje od prve ere Damira Burića (2015., 366 dana) niti jedan od desetak idućih trenera nije došao ni blizu godine rada. Zadržimo li se na eri aktualnog predsjednika Lukše Jakobušića, od 30. listopada 2020., na klupi Hajduka sjedili su kratkotrajno Vukas i Primorac, a nešto duži kratkotrajni bili su Tramezzani (129 dana), Gustafsson (157) i Dambrauskas (314 s pauzom). Šesti Karoglan trenutni je kormilar. Besmisao trenda smjena, koji je, doduše, u tradiciji Hajduka od posljednjeg naslova 2005. godine.
Novi trendovi Rijeke
Na Poljudu je u 17 godina izredano čak 34 trenerskih era (neki više puta), što je prosjek dva po sezoni. Taj dril donio je tek tri kupa. No, iako je Hajduk u eri 1992. - 2005. osvojio 6 prvenstava i 4 kupa, unutar 13 godina bilo je 19 trenerskih era, što je opet prilično visok prosjek od 1,5 po godini. Noviji trendovi Rijeke osnažuju poantu ove priče, u drugačijim okvirima. Nakon zlatne ere Keka (2047 dana) s naslovom prvaka i 2 kupa, uslijedili su Bišćan (348, kup i drugo mjesto), Rožman (523, kup i treće mjesto, grupa EL), Tomić (453, treće i četvrto mjesto), te kratko Tadić i Budicin plus aktualni Cosmi. Dakle, era Bišćan-Rožman ima naslov prvaka manje od Kekove (dva kupa) i dvije eurolige manje. Uz progresivni pad učinka u prvenstvu (drugo do četvrtog mjesta). Znakovito je da je Rijeku svojom voljom napustio Bišćan, a to je učinio i Tomić. Što nas upućuje na jedan drugi, ključni problem...
Više ili manje u svim klubovima trendovi smjena praćeni su slabijim plasmanima i neispunjenim ambicijama uprava. Ono što nam se nameće kao i lajtmotiv ove priče (trend smjena) je da čelnici klubova i okruženje imaju visoko podignutu letvicu očekivanja (Hajduk naslov i euro liga, Rijeka vrh HNL-a, euro liga, Gorica Europa), ali istovremeno nemaju sličnu letvicu kvalitetne selekcije da bi ostvarili te ciljeve. Da bi se pokrili većinom su im treneri alibi.
Klubovi više manje nužno trebaju transfere da mogu funkcionirati. Posebno se to vidi kod Rijeke, koja kontinuirano gubi financijsku moć. Gorica je također bitno “tanja” bez stranog sponzorstva prvih godina. Hajduk dosta ulaže, ali rezultati ukazuju pomak (drugo mjesto, kup), no u kontekstu naslova i prekida Dinamove dominacije, pokazuje se da na Poljudu nema te kvalitativne moći.
Olakšati život struci
Stalne promjene trenera, kao i fluktuacija igrača, jasno ukazuju na problematične politike klubova. Ako se poseže za promjenama stalno, znači da uprave griješe u procjenama koji trener im treba. Ako se stalno želi (ili mora) prodavati igrače, znači da se nema logične pretpostavke (uigravanje, homogenost, automatizmi) da se razvije momčad i napreduje. Ako se stalno slabi kadar, znači da nije opravdano očekivati od trenera iste ciljeve. No, čelnici klubova većinom su egotripovi i onda im je teško pred javnošću otkrivati legitimne slabosti te pošteno redefinirati strategije. I olakšati život struci i sebi projektom koji će imati logiku i realno pokriće.
Niti jedan trener svijeta, ma kako velik bio, nije postao slavan bez jakih igrača. Niti jedan trener u Hrvatskoj ne može promijeniti zbilju kluba ako nema temeljne uvjete za rad, kvalitetnu selekciju i obvezno “normalno” vrijeme da posloži stručnu priču.
Samo jedan detalj iz recimo Rijekine priče... Kad je Elvis Scoria prepustio u veljači 2013. mjesto Keku, bio je peti na tablici s 54 % osvojenih bodova u 21 utakmici. U 11 kola Kek je sličnog učinka s 58 % ostao na petoj poziciji. Iduće prvenstvo Mišković mu je doveo niz kvalitetnih igrača i bio je drugi. Priča nogometa, trenera i rezultata. Jačanjem kadra sve raste i obrnuto. Smjene trenera pri tome su samo važan simptom koji odaje kako uprave rade.
Problem je velik za HR nogomet jer klubovi tako troše (mlade) trenere, uništavaju im samopouzdanje, srozavaju vjerodostojnost u javnosti. Slično se događa s mladim igračima, kojima su praktično zatvoreni prilazi profesionalnom nogometu i gube se po bespućima istih trendova u još dekadentnijim upravljačkim pristupima i demotivirajućim uvjetima nižih razreda. Promjena imena liga i komunikacijski forsiran kvazi glamur neće pokriti pukotine tih trendova...