U svojim uobičajenim promjenama stavova, posljedično propisa, što unosi kontinuirane turbulencije u nogometnom sportu, HNS je donio jednu ekskluzivnu odluku. Naime, od sezone 2026./‘27. svaki će član SHNL-a morati nastupati s (barem) jednim igračem dobi do 21 godine. S obzirom na to da takav igrač mora biti cijelu utakmicu na terenu, klubovi će morati imati nekoliko alternativa na klupi koji mogu uskočiti tijekom utakmice.
Ta odluka, dojam je, prošla je prilično tiho u nogometnoj javnosti, iako je ona sama po sebi u suprotnosti s poimanjem najvišeg natjecateljskog razreda, odnosno onog koji je profesionalni. U Hrvatskoj imamo samo jednu ligu profesionalnog nogometa, s deset klubova. U njima je trenutačno tristotinjak profesionalaca, od kojih je 40-ak posto stranaca. U svim ostalim ligama je po pravilima amaterizam.
Zašto HNS jedinom profesionalnom natjecanju, u kojem su plasmani iznimnog utjecaja na financijsku opstojnost klubova, administrativno nameće s kakvim će kadrom igrati? Logično je i pitanje zašto klubovi, od kojih su pet privatizirani (Rijeka, Hajduk, Osijek, Istra 1961, Gorica, a uskoro će i Varaždin), prihvaćaju bez reakcije takvu “antinatjecateljsku” odluku.
HNS je odavno pribjegao takvom “prisilnom” pomlađivanju kadrova u ostalim ligama (dva U21 u drugoj, čak četiri u trećoj nacionalnoj razini), a kako se zaključuje po daljnjim nametima, i drugim pokazateljima, efekti nisu na razini željenog. Što se zapravo želi, veća baza izbora za mlade selekcije i posljedično A reprezentaciju?
Limit toj želji je svakako činjenica da “obvezni U21” može biti i stranac. Koja je onda logika da se nametne mladi igrač u SHNL-u? I zašto uopće treba nametati mlade u ligi gdje su inače klubovi forsirali tinejdžere kako bi ih mogli što prije transferirati u inozemstvo? Je li netko možda pomislio da nije problem da klubovi ne bi forsirali U21 igrače, nego da je jednostavno pala kvaliteta mladih igrača koji se stvaraju po omladinskim kategorijama, odnosno u nižerazrednim klubovima, pa je onda lakše zaključiti da niti taj namet neće promijeniti tu zbilju? Jer, problem nije (isključivo) u želji i hrabrosti uvesti mlade, nego u cijelom procesu funkcioniranja HNL sustava. Odluke koje se donose od danas do sutra (evo, i ova nova promjena finala Kupa) su odluke koje nisu temeljene na ikakvoj strategiji stručnog usmjerenja, a koja onda ima jasne analize, istraživanja i čvrste argumente što, kako i kada mijenjati...
Svijet se promijenio, Hrvatska se bitno mijenja i ne može se više funkcionirati na temelju ideja i realnosti od prije 20-30 godina. Vrijeme gazi hrvatski nogomet, ali je porazno da se to ne prepoznaje unutar njegove strukture. Pogotovo od klubova, koji zapravo stoje iza ovakvih HNS-ovih pristupa.
Čisto radi ilustracije, Hrvatska je od 2011. do 2021. “izgubila” 400-tinjak tisuća stanovnika. Od 3,8 milijuna, manji je broj muškaraca (1,8 milijuna) u odnosu na žene (2 milijuna). Trend starenja (2021. prosjek je bio 39,9) je kontinuiran, pa s prosjekom 44,3 godine (muškarci 42,5, žene 45,9) spadamo u najstarije stanovnike Europe. Ono što direktno utječe na sportsku problematiku, a poglavito na najmasovniji dio (nogomet), jest kontinuitet smanjivanja broja mladih do 19 godina. Njihov udio u stanovništvu je 19,2%, a baza onih koji su potrebni stvaralačkom procesu u sportu (10 do 19 godina) je oko 190.000. To bi bilo, logično, dovoljno da se svi oni uključe samo u sport odnosno nogomet, ali to je baza na koju računaju sve djelatnosti u hrvatskom društvu. Dodatno je upozoravajući kontinuirani pad udjela žena u fertilnoj dobi, koji je s 44% u 2011. smanjen na 39,9% u 2021.
Svi navedeni podaci, više-manje, mogu biti dijelom analize i tumačenja zašto je primjetan pad udjela mladih igrača u nogometu. Gore spomenuti demografski procesi nisu teorija za neku daleku budućnost. Štoviše, to su procesi koji teku već desetljećima, a koje, među inima, osjećamo i po manjku radne snage i stalnom rastu uvoza stranih radnika. Nogomet to živi na sličan način. Kako se nogomet bori protiv tih sve izraženijih limita, prisilom uvrštenja mladih igrača, kakvi god jesu, i odakle god dolaze?
Prije nekoliko večeri stručna lica iz školskog sustava su nam dočarali gdje idu mlađe generacije. Analize su pokazale da 9 od 10 učenika ne uspijeva napravi kolut naprijed-natrag, iz straha ili iz nekoordiniranosti, a rijetki se uspiju uspeti na uže. U odnosu na protekla desetljeća djeca su u prosjeku upola manje brza, snalažljiva i koordinirana. Korištenje lijeve i desne strane tijela ravnomjerno je moglo njih 70-80%, danas jedva 20%.
Mnoga djeca imaju problem fine motorike, pa ne znaju držati pravilno olovku u ruci, rezati škarama ili si prikopčati dugme. Takve je djece, kojoj se odgađa polazak u školu, prije 15-ak godina bilo 6%, a danas ih je već iznad 10%. Jedan od važnih razloga jest taj što djeca rano počnu fiksirati ekrane mobitela i drugih uređaja, zarana razvijaju krive posture, a svaki treći osnovac već ima višak kilograma...
Sve su to pokazatelji u nizu različitih područja koji direktno utječu na ključne odrednice života mladih, kako po pitanju razvoja, zdravlja, tako i želja, motivacija i interesa. Za sport, i nogomet pogotovo, već teče proces opadanja masovnosti, a kamoli problematiziranja koliko su mladi snažni, brzi, motorični, uporni i uopće zainteresirani za borbu za natjecateljske iskorake...
Komentari (0)
Komentiraj