Nakon nekoliko operacija i lomova noge shvatio je već s 19 godina da igrački neće ostvariti razine kojima teži. Upisao je trenerski program za C licencu i unutar 14 godina finiširao dug put do UEFA PRO licence. Još je neko vrijeme igrao u nižerazrednim klubovima velikogoričkog okruženja, a uza sve još odrađivati izvanredan trogodišnji studij na KIF-u, područje kondicije.
Ivan Prelec ima 33 godine i uz kontinuirano ulaganje u obrazovanje iza sebe ima i već podosta trenerskog posla. U Dinamu je 5-6 godina radio u omladinskoj školi i uz odličnu organizaciju tog segmenta u Maksimiru, naučio je važne stvari u razvoju mladih igrača te stjecao velika iskustva s U-6, U-7, U-8, pa U-15, U-16, U-17 selekcijama. U rujnu 2017. vratio se u Goricu i preuzeo prvu momčad. Sezonu je zaključio slavljem jer je uveo Goricu u prvoligašku stvarnost.
Takav doživljaj u svom gradu Prelec nije nastavio jer prihvatio poziv svojevrsnog mu mentora Deana Klafurića da mu bude asistent u varšavskoj Legiji. Ta priča je zaključena nakon samo mjesec dana, a iduću je godinu iskoristio za ispite, praćenje rada drugih klubova i trenera te za sazrijevanje odluke da nastavi samostalnu karijeru. Dočekao je u lipnju 2019. poziv iz Istre, gdje je kao vrlo mladi stručni debitant iskazao veliku nadarenost, nažalost, koju nije pratilo baskijsko sportsko vodstvo. U 13 mjeseci i 40 utakmica potvrdio je da među najnadarenijim trenerima i pravo osvježenje.
Počevši od ponašanja, profesionalnosti preko umješnosti da mu svlačionica unatoč mnoštvu teškoća odlično funkcionira, pa do najtežeg posla. To je prije svega pristup stvaranju ofenzivne igre i razvijanje igrača. To su dva među najtežim izazovima struke. Zato neki koji ne prepoznaju takve vrijednosti, nego se drže golog rezultata, neće istaknuti činjenice da je Istra 1961, kvalitetno među najinferiornijima u Prvoj HNL, stvarala mnogo šansi na utakmicama i s najjačima.
Naporna Liga 10
Prije nego danas krenete s Dinamom II, opet u Drugoj ligi, kakva su vam iskustva iz Prve HNL?
- Prva HNL je visoko podigla razinu kvalitete. Mislim da je jako važan doprinos tomu bila investicija u prvoligaške travnjake, jer je taj standard bitno olakšao igranje nogometa odnosno igračima dao priliku da se pokazuju u boljem izdanju. Liga 10 je iznimno naporna natjecateljski, traži maksimum od svakog aktera, utakmice su u pravilu neizvjesne te se i najjači mora dobrano oznojiti protiv slabijeg…
S iskustvom Gorice u Drugoj ligi, razlike dva ranga čine li vam se velike?
- Jesu, baš su velike. U Drugoj ligi još uvijek bitnu razliku učinka čine domaće i gostujuće utakmice. Igra se na rezultat, puno je agresivnosti i onog što kažemo - borba! Zato Druga liga, iako bi po meni trebala biti, nije razvojna za mlade igrače niti prava priprema za iskorak u Prvu ligu. Traže se igrači određenih potencijala jer prevladava fizički nogomet, preskakanja igre. Uza sve to slaba je infrastruktura, loši tereni. U tim stvarima treba tražiti uzrok što se svaki drugoligaš teško snalazi kad uđe u Prvu ligu ili redovno je drugoplasirani uvjerljivo padao u kvalifikacijama od pretposljednjeg prvoligaša.
Bogati talentima
Liga 10 nam se također čini upitnom za razvoj mladih igrača. Malo je mjesta, a puno je stranaca i iskusnijih igrača. Kvaliteta konkurencije jest viša, ali primjetno je, mladi plaćaju ceh borbi za rezultat?
- Možda je upravo ono što smo govorili o Drugoj ligi, da nedostaje taj pristup razvoja mladih, ključan problem. U Prvoj ligi je logičnije da je natjecateljski dril prioritet jer je to elitni rang. Druga je stvar što je Liga 10 jako dobra priča za ove klubove koji streme višim, europlasmanima, te zanimljiva promatračima. Međutim s aspekta klubova kao Varaždin, Istra, Šibenik i drugi to je puno kompliciranije. Po uvjetima i statusu to su neravnopravne borbe s gornjom polovicom, pa se sezona definira utakmicama s konkurencijom donjeg dijela. Te bitke određuju život i onda je jasno da mladi igrači teško podnose terete borbe za rezultat i razvojne tijekove.
Koliko mislite da je dobro što imamo oko polovicu stranaca u maloj ligi?
- U fokusu stvaranja kadra za reprezentaciju to je limit. Nisam protiv stranaca, ali oni moraju bitno veće kvalitete da bi bilo logike u tome što ih se pretpostavi domaćem kadru. Hrvatska je bogata talentima i mi jednostavno moramo osigurati i bolje uvjete, ali i više prostora da bi se oni razvijali kako je svima u HR nogometu u interesu. Kvalitetni stranci mogu tom razvoju samo dobro doći i pomoći ga.
Je li vas netko iznenadio u Prvoj HNL, u pozitivnom i negativnom kontekstu?
- Stavimo li na jednu stranu Dinamo, koji je svijet za sebe, a koji je napravio odlične stvari u Europi, prošle sezone se potvrdila Lokomotiva s iskorakom rezultata. Više sam očekivao od Osijeka. I to prije svega jer puno ulažu. Odali su nekako dojam da nisu bili na čistu što im je prioritet. Sada su čini mi se tu napravi iskorak.
Povjerenje mladićima
Kad govorimo o mladima s kojima ste puno radili, tko napreduje, a tko po vama još nije iskoristio potencijale?
- Po meni su se izvrsno izdigli Kastrati i Uzuni iz Lokomotive, pa i Tolić. Od Dinamovih mladića Ćuže i Đira napreduju dobro. Sviđa mi se Čolina, koji može napraviti važne stvari u karijeri, izvrsni su Lepinjica, Braut, pa Štefulj, Vušković, i drugi. Ključno je tim momcima dati puno povjerenje. Oscilacije su dio procesa razvoja i važno ih je premostiti upornim radom i otklanjanjem grešaka dok se sazrijeva. Zato očekujem, primjerice, da te iskorake uskoro ostvare Kulenović, Antonio Marin, Kreković, Radić, pa i spomenuti Čolina i drugi, jer oni to mogu…
Kako će se mnogi mladi treneri razvijati ako nam je Prva i Druga liga definirana isključivo kao stvar rezultata?
- Slažem se da taj rezultatski imperativ nije dobar ni za razvoj mladih trenera. Nije dobro ni to što niz mladih obrazovanih stručnjaka teško može dobiti posao u klubovima koji nude barem prosječne standarde u uvjetima rada i selekcije, plaćanja i planiranja. Ukoliko se sve svodi na ono koji ti je rezultat i to si ti, i to i u nižim rangovima, onda će se teško razviti kvaliteta struke.
Uživanje u nogometu
Sada počinjete novi ciklus s Dinamovom mladošću. S kakvom idejom nogometa inače, nakon prvoligaškog iskustva, kanite dalje?
- Moja je ideja od prvog dana sazrijevala u smislu uživanja u nogometu. Nema bez toga i strasti nikakvog iskoraka. Na stvari gledam tako da je pogodak posljedica igre, zato težim stvaranju igre koja će taj cilj ostvariti na najbolji način. To je najteži dio, slažem se, ali dugoročno najisplativiji. Nema jednog recepta igre, važno je kakav se kadar ima. I to pitanje formacije, ključna je ideja igre i zahtjevi koje tražimo unutar te igre…
Vi ste od onih koji počinju igru od vratara, pa su znali neki reći da vam puno treba do suparničkog gola. Kao da su duga ispucavanja i preskakanje igre, kao brža varijanta, bolja opcija. Više je to limitiranje igrača u razvoju igre i njihovu učinku?
- Svatko ima svoje ideje. Igra od vratara ima svoje rizike jer je to crvena zona. No, razrada takve igre donosi važne prednosti. Među ostalim i izvlačenje suparnika visoko, otvaranje prostora za ofenzivne akcije i igrače kada se izađe iz suparničkog prvog pritiska. Sve to vrijeme ste vi onaj kontrolira loptu i usmjerava dinamiku akcije. Naravno da za to treba imati mehanizme i uvježbati ih, pogotovo u zaobilaženju suparničkog presinga. Naposljetku u osnovnoj ideji kako doći do gola netko ima stil kroz kontrolu posjeda, kao Guardiola, drugi slično teži kontroli, ali uvježbava brži i kraći put, kao Klopp. U osnovi je uvijek igra s loptom, a ne preskakanje…
Svijet komunikacija
Jedan od trenera koji gaji takav pristup igri je bio Ilija Lončarević. Od mlađih sličnu ideju ima i Siniša Oreščanin. Nije lako, očito, razvijati takve pristupe u HNL-u kada nema baš raširene doktrine težnje igri, a ne preskakanju. Koliko je teško onda vjerovati u svoj put i držati ga se unatoč općoj filozofiji bezuvjetne prilagodbe rezultatu i nametima laika, pogotovo od klupskih šefova?
- Nije lako biti svoj, ali osobno sam takva osoba da drugačiji ne mogu biti. Rekoh, u nogometu treba uživati, kako trener koji radi, tako i nogometaš, i napose gledatelji koji to plaćaju i gledaju. Dakle, ako ne radiš onako kako misliš da je najbolje, nego se prilagođavaš pritiscima, ne možeš uživati u tome. Dakako da postoji nešto što se zove politika kluba, ambicija, neki trenutni imperativ rezultata, pa se moraš prilagoditi. No, strateški gledano, najbolje od sebe se daje kada slijediš svoju ideju i osjećaš da je momčad prati, a podržana je i prije nego ti rezultat i razvojni procesi daju za pravo. Kad ne budem mogao tako funkcionirati onda se neću baviti više tim poslom.
Imate li neki uzor, nečiju ideju koju slijedite?
- Već sam više puta kazao, na struku gledam kao na švedski stol s kojeg uzimaš od svega pomalo što ti se svidi ili te intrigira. Nekad je zanimljiv Mourinhov gard, nekad pristup Guardiole, nešto svoje ima Klopp, Nagelsmannova energija ili Pochettinova pragmatičnost, kontinuitet Fergusona ili standardi Wengera. Danas nam je svijet komunikacija takav da nam je sve na dlanu i puno je sjajnih trenera, i među onima koji nisu globalno tako slavni, od kojih se nešto nauči. Ključno držim da uzmeš od svih ono što misliš da će ti pomoći, ukomponiraš u svoju temeljnu ideju nogometa i pristupa te se prilagodiš situaciji koju imaš.