.jpg)
Taj model 'sociosa' stvarno je značajan, pogotovo u slučaju da se udruga 'Naš Hajduk' još značajnije omasovi, pa da u dogledno vrijeme bude i sto tisuća članova, kako su najavili. No i ovo danas, sa otprilike 42 tisuće navijača koji plaćaju članarinu od 100 kuna godišnje, djeca 50 kuna, stvarno je grandiozno.
Hajduk je krenuo putem takozvane samoodrživosti i bit će fenomenalno, zaista za sve pohvale, ukoliko u tim nastojanjima uspiju. No, nadalje će egzistencija kluba ovisiti ipak o prodaji igrača, odnosno snalažljivosti sportskog direktora Maria Branca da plasira mlade igrače na tržište po znatno većim cijenama nego do sada. A to znači da će, s obzirom da će se odljev najtalentiranijih nastaviti, Hajduk nadalje, možda i tri, četiri godine kuburiti u sjeni Dinama i Rijeke. To i nije neki naročiti problem, jer su navijači Hajduka već deset godine cijepljeni na strpljenje. Istina, ranije dok navijači putem udruge nisu dobili kontrolu nad klubom, događali su se ispadi na tribinama, prekidi utakmica, napadi na upravu.
A sad kad se oživotvoruje projekt 'Hajduk, narodni klub', 'Hajduk, dite puka', uglavnom kako je Slobodna Dalmacija na naslovnici objavila 'Naš je Hajduk, povijesni dan ne samo za Hrvatsku, nego i za društvo', privremeno su rezultati u drugom planu.
Damir Pilić, novinar Slobodne i sociolog nadahnuto je rastumačio:
"Osnivači Hajduka nisu po praškim pivnicama sanjali poduzeće kojim će kapitalistički gazda širiti poduzetničku slavu, nego su zamišljali narodni klub koji će njihovi sugrađani doživljavati kao dio obitelji, na slavu Splita i Dalmacije, kontra sili i kontra mraku".
I u Gradskom vijeću Splita raspoloženi su da dio većinskog paketa predaju udruzi Naš Hajduk, uz zadršku 25 posto plus jedna dionica. Ipak u više navrata je postavljeno pitanje zašto se nije realizirala odluka vijećnika još iz 2014. da se putem referenduma ili neke ankete utvrdi što građani Splita hoće, kakvog Hajduka. I tu je prilično skliska situacija u odnosu na broj od preko četrdeset tisuća članova obzirom na procjene da je svega jedna petina članova iz Splita, a i u tom broju je podosta djece, odnosno maloljetnika. No, kako bilo da bilo gradski vijećnici će donijeti svoju odluku pa će ostati ubilježeni u povijesti kluba.
Obzirom na sve te fešte oko stjecanja dionica gradski derbi se našao u drugom planu osim po jedinstvom potezu rukovodstva kluba da se i faktički prikažu kao članovi navijačkog puka. Nema spora da tu ima i dodvoravanja od strane predsjednika Ivana Kosa i njegovih kompanjona, ali je logično njihovo ponašanje koje se svodi na želju da se prikažu kao najveći pobornici Torcide.
Do sad se samo jednom dogodilo da je predsjednik Hajduka otišao na tribinu među navijače i to 19. svibnja 1999. na derbiju u Zagrebu Dinamo Hajduk 1:1. Naime, u prvom poluvremenu predsjednik Bijelih Željko Kovačević uredno je sjedio u svečanoj loži Maksimira, uz bok predsjednika države Franje Tuđmana, ali kako je sudac Ivan Novak bezdušno natezao za Modre Kovačević je u toku odmora u znak revolta napustio ložu i otišao na jug, među 'torcidaše'.
Sad se dogodila smišljena akcija vodstva, njihova želja da se pokažu kao dio puka, pa su predsjednik Kos, zajedno sa sportskim direktorom Mariom Brancom i glavnim čovjekom Nadzornog odbora Antom Šalinovićem (direktor agencije Ipsos Puls) na sjeveru, kod Torcide, dok su se drugi, manji bitni članovi rukovodstva rasporedili na istočnoj i zapadnoj tribini. Što se tiče igre Hajduka sigurno je da nisu bili zadovoljni, ali u naletu navijačke euforije da se realizira „san stariji od jednog stoljeća“ to i nije bilo toliko važno.
Uglavnom, splitski derbi nije pokazao napredak u igri Hajduka, dok se za igru Splita može kazati da su čak iznenadili, pa i da su mogli osvojiti željeni bod.