REKORDNIH 7 KLUBOVA U PRVOJ HNL MIJENJALO JE TRENERA, A DO KRAJA JE OSTALO JOŠ 13 KOLA Strpljenja nema, a pravo je pitanje: 'Tko je sljedeći?'

Prosjek baš i nije za hvalu. Otkad je HNL krenuo s Ligom 10, sezone 2013./14. do danas, dakle, u sedam sezona, a ova još nije gotova, klubovi su imali 62 promjene trenera, što u prosjeku iznosi gotovo nestvarnih devet po sezoni.

Posljednji je, eto, pao Sergej Jakirović.

Protočna liga Statistika govori da je od početaka HNL-a do danas, zajedno s onim famoznim “vršiteljima dužnosti” hrvatske prvoligaše vodilo čak 282 trenera, s time da uzimamo u obzir mogućnost poneke pogreške. No i pet gore ili dolje, ne mijenja stav da se radi o nevjerojatno “protočnoj” ligi. Koja odgaja i daje priliku, ali ujedno i nemilosrdno žvače te pljuje trenere usput.

Rijeka ostaje ekstrem, jer je unazad sedam godina na klupi imala samo trojicu stratega (Kek, Bišćan, Rožman), dok je Inter u dvije sezone manje zabilježio dvojicu - Toplaka i odnedavno Željka Petrovića. A neki su te brojke skidali u samo jednoj sezoni (Rudeš je u jednoj sezoni imao rekordnih petoricu trenera, Osijek i Cibalia četvoricu).

Analizom posljednjih sedam sezona jasno je da su tendencije jednake; izuzev sezone 2015./16., kada su se HR klubovi tek pet puta odlučivali na promjene, sve se druge vrte između osam i jedanaest smjena, što ih i dovodi do tog prosjeka od devet trenerskih glava godišnje, što je, inače, zbir i ove sezone. Koja, međutim, do kraja broji još tri mjeseca, tako da bi se lako moglo dogoditi da opet ode u dvocifrenu brojku.

Kek i Toplak su apsolutni rekorderi, no u kontrastu još je više onih koji su na klupama sjedili tek nekoliko kola. I stoga je sjajno opetovano slušati o konzistentnosti i vjeri u sustav, plan i ideju, koje slušamo na predstavljanju baš svakoga od njih. A onda, kada kola krenu nizbrdo, stara hrvatska upravljačka navada pali se sama od sebe:

- Izgubila se kemija između svlačionice i trenera, igrači više ne prate svog šefa - glavna je mantra prilikom pojašnjenja tih nagomilanih otkaza, ostavki i sporazumnih raskida.

Istina je da prste u pekmezu drže i igrači, koji perfidno i vrlo konkretno utječu na promjene, uz prešutni blagoslov uprava, koje, eto, ne znaju kako drugačije razriješiti taj gordijski čvor. Nisu, jasno, niti treneri abolirani, međutim, u tom kolopletu brzopletosti, krivih odluka i otvorenih ulaska u priče u kojima su znali da ne mogu dobro proći, definitivno i sami snose svoj dio krivice.

U cijelu tu našu nogometnu svakodnevicu jučer je, evo, sletio i Valdas Dambrauskas (43), dosadašnji trener latvijskog RFS-a, prvi litavski trener u HNL-u, koji će s referencama rada u omladinskoj školi Manchester Uniteda, Fulhama i Brentforda, ali i u Barceloninoj akademiji, kao i dva naslova prvaka sa Žalgirisom, pokušati prodrmati i osokoliti Goričine europske ambicije.

U svakom slučaju, priča o trenerima u HNL-u spada pod domenu: “Samo mijena stalna jest.” Očekivati da će se mijenjati zvuči utopistički, jer u ovom okruženju strpljenja nema. I da su ekstremni slučajevi iznimka koja potvrđuje pravilo. Pitanje koje okružuje ovu priču, isključivo glasi:

“Who’s next?”