Hrvoje Smolčić mladi je kapetan Rijeke, u klubu su prepoznali njegov karakter i potencijal, kao igraču koji je ponikao u Rijeci dali mu vrpcu i ponosni su. Nakon godina kritika da škola ne daje prave igrače Smolčić je privukao Eintracht iz Frankfurta, koji za njega nudi 2,5 milijuna eura. Nije to golem novac, no za Rijeku je ovog časa značajan jer nakon ostanka bez Europe malo je priljeva, a za njega to je prestižna Bundesliga.
Smolčić ima izniman motiv i golemu ljubav prema nogometu, nije bogodani talent nego od onih koji “grizu”, uporan je, probijao se korak po korak. Njegov je uspjeh pobjeda velike želje, čelične upornosti i napornog rada.
Prvu šansu u elitnom rangu dobio je u sezoni 2018./19. pod vodstvom trenera Igora Bišćana. U HNL-u je debitirao 17. ožujka 2019. godine protiv Osijeka. Odigrao je svih 90 minuta kao lijevi bek. Nije ostavio osobit dojam, u još nekoliko kasnijih navrata djelovao je kao da se ne snalazi najbolje, iako su svi isticali da ima potencijal. Voli ići naprijed, ali on je prije svega stoper, ima fizičku moć, brzinu, duel, ne i toliko izraženu bekovsku tehniku i spretnost, te sposobnost ponavljanja kao što se traži na boku. Iako, i dalje će, bude li nužno, odraditi i taj posao… S vremenom ga je radio sve bolje.
U toj sezoni skupio je pet prvenstvenih nastupa, a već u sljedećoj 24, od toga 23 u početnoj postavi. Kod Bišćana je i dalje “gulio” poziciju beka, da bi ga Simon Rožman prebacio na prirodno mjesto stopera. Prvi put je u prvenstvu u toj ulozi bio 9. veljače 2020. u pobjedi nad Slavenom Belupom 1:0. Kao jedan od trojice u zadnjem redu s Escovalom i Velkovskim. Od tada je njegova karijera dobila zamah. Za jednog domaćeg igrača znao je biti na udaru navijača čak i preko mjere dok je igrao na boku, iako je imao i tamo solidnih predstava, no nije tajna da se u sredini obrane bolje osjeća.
Hrvoje i brat blizanac Ivan, koji je mlađi tri minute, rođeni su i odrasli u Gospiću. U Rijeku je stigao s 13 godina, još kao osnovnoškolac. Brat, on i jedan kolega koji je otišao drugim putem. Borio se i mučio u mlađim selekcijama jer nije mu bilo lako iz kluba u kojem se ne radi dovoljno kvalitetno prihvatiti nove i teže metode i zahtjeve. Morali su usto nadoknaditi zaostatak za klincima koji su od ranije radili u prvoligaškom klubu. No, nisu se predavali, pogotovo je njega sreća pomazila, više nego brata, iako su mnogi kazali da je Ivan jednako dobar, ako ne i bolji. No, lijeva noga se više cijenila, a brat je dešnjak.
Otac Nenad bio je također vrlo dobar lokalni nogometaš, igrao je za Gospić kad je bio drugoligaš, potom u Ličkom Osiku. Radi u Hrvatskim autocestama, a mama Ivana je geodetski tehničar. Godinu i pol svaki su vikend vozili njega i Ivana iz Gospića u Rijeku na treningu, sve dok nisu završili osnovnu školu, a onda su se u srednju školu preselili na Kvarner, živjeli su u domu.
Rad, slušanje trenera, praćenje starijih kolega, ispravljanje pogreška, čvrsta odluka da istrpi sve što treba, odvažnost i silna volja guraju ga naprijed. Svjestan je da i dalje mora učiti i napredovati. Član je U-21 nacionalne vrste koju vodi upravo Igor Bišćan. Za nju je odigrao dvije utakmice tijekom jeseni, a kako nikad nitko iz Gospića, čak niti nitko tko je rođen u Lici, nije igrao za hrvatsku A vrstu, možda jednog dana probije u tu barijeru. Za početak čeka se transfer i nova iskušenja u inozemstvu. Još je uvijek u Rijeci, kapetan momčadi, međutim, posloži li se sve brzo ćemo ga vidjeti u ligi Petice. Najave su da će to biti ovih tjedana. Radi se na tome, on je željan novog izazova kao što je Eintracht ili klub takvog ranga, iako i u Rijeci bi imao još što reći. Prvo se mora oporaviti od zdravstvenih tegoba koje su krenule virozom, potom će se u Umagu priključiti pripremama Bijelih s Kvarnera. Brat Ivan će vjerojatno ponovno na posudbu, dosad je igrao za Orijent.