Dosljednost u Hrvatskoj nije u trendu. Već odavno. Novost je da u ovom društvu dosljednost postaje otežavajući faktor.
Igor Bišćan je osoba koja je od principijelnosti stvorila modus vivendi. Čak i onda kada je to bilo očito na vlastitu štetu, taj je, danas 41-godišnjak iz zagrebačkog kvarta Dugave, držao do svoje riječi. Zato nije uopće čudno, a ponajmanje je šok da je Bišćan odlučio prekinuti Rijeci i sebi muke, te se zahvaliti na suradnji. Onaj koji je i površno pratio sjajnu mu igračku karijeru, potom i prve godine trenerskog mu posla, jako dobro zna da je to čovjek čije riječi prate djela. Kod ljudi kao Bišćan nema one mantre - jedno misli, drugo kaže, a treće radi. Kod takvih ljudi zapravo nema ni institucije trača ni ogovaranja, jer je otvoren, direktan i jasan.
Ne prodaje priče
Zato što je takav, Igor Bišćan u hrvatskim okvirima nikad neće steći status omiljenog tipa. Previše je ljudi, struktura, grupacija koje ne vole čuti istine. Ne žele ni funkcionirati po kriteriju stvarnosti, jer onda se moraju sa njome suočavati i donositi važne koliko i nekomforne odluke. Uvijek netko koji nečim upravlja ne želi govoriti istinu, rado iznosi teze koje neke njemu važne strukture vole čuti, ako je to usmjereno u korist njegova ostanka i prividnog mira. Kolika je cijena u kontekstu bilo kakvog napretka u društvu, kao da malo koga zanima.
Igor Bišćan je u Rijeci dočekan kao persona non grata. I jedini razlog što se uspio održati godinu dana u takvom okruženju njegova je ljudska i potom profesionalna kvaliteta. Vjerovao je u sebe, u svoj krug suradnika, vjerovao je u igrače i vjerovao je u logiku da će izdržati sve kontre do nekog rezultatskog prijeloma. Prije samo četiri mjeseca ta se prijelomnica dogodila, jer je uz drugo mjesto u prvenstvu, Bišćanova Rijeka kontra svih prognoza, osvojila trofej, porazivši u finalu Kupa kvalitetniji Dinamo.
Umjesto da mu to osigura dugoročnije povjerenje i stimulativniju radnu atmosferu, njemu i Rijeci dade dodatni zamah u stvaranju nove uspješne priče, suočio se sa stalnim osporavanjima i slobodno se može reći, podmetanjima. Kao ona arija populizma o pretreniranosti, lošem načinu treninga i slične tričarije. U subotu je u Puli riječka momčad, kao znak respekta svome treneru, trčala kao navijena, skladno s tehničkim dobrim akcijama. To ne može biti momčad koja ne slijedi trenera ili misli o njemu da ne zna trenirati.
Crescendo udaraca u slabine treneru i njegovim suradnicima pratila je tišina Rujevice. Prije svega gazde Damira Miškovića. Kojem je Bišćan, sa suradnicima postao očiti teret. Ne zato što ga ne cijeni i ne smatra dobrim trenerom za Rijeku, naprotiv. Bišćan je svojom dosljednošću, vjerodostojnim ponašanjem i pogotovo manjkom potrebe da se nekom populizmom svidi, da se dodvorava medijima, da bude slatkorječiv u istupima, težak lik u prijetvornoj hrvatskoj stvarnosti.
Ne, nije Bišćan savršen tip, takvi ne postoje. Griješio je u karijeri, imao je nekih ispada u životu, kao i svatko. Posljedice je preuzimao i nije kukao, jer je bio svjestan svoje greške. Bišćan je zapravo normalan tip koji ispada nenormalan u ovom našem okruženju opčinjenog lažnim prorocima i banalnim populistima, koji će se prvo obrušiti na one koji strše jer su dosljedni i kao takvi drugačiji. I ugrožavaju prodavače lakih priča.
Bišćan u Rijeci nije bio drugačiji nego što je bio u Zagrebu, u Dinamu kod Čačića, u reprezentaciji kod Barića, u Rudešu, Mandarićevoj Olimpiji. Dosljedan. Drugačije ne zna funkcionirati iako bi, recimo, vjerojatno imao uspješniju reprezentativnu karijeru, ili duži život u Ljubljani, pa i u Rijeci, bolji medijski status da ponekad djeluje kao “tipičan prodavač priča koje se vole slušati”.
Neće mjesto u U-21
Odabire svoj unutrašnji mir naspram svih drugih interesa i zato nema kompromisa. Kao što nema namjeru preuzeti U-21 Hrvatsku. Bišćan je Rijeku napustio ne zato što je htio, nego zato što je morao. I zbog Rijeke. Iako će mu malo tko to tako priznati. Rastanaka ovakvog tipa bilo je i bit će. Ono što je najveća šteta za hrvatski nogomet i društvenu ideju uopće, to je da se ne nazire baš puno bišćana u điru...