U subotu je došao u Medulin, preuzeo momčad od Gorana Tomića i odradio prvi trening, u nedjelju je Jerko Leko protiv Međimurja već debitirao na klupi Lokomotive.
- Prvi dojmovi su odlični. Na treningu sam osjetio pozitivnu energiju kod igrača, vidim da su motivirani. Većinu ih jako dobro poznajem, s nekima sam igrao, neke trenirao u juniorima i vjerujem da ćemo kvalitetno surađivati - priča Jerko Leko, koji je sasvim nenadano uskočio na klupu Lokomotive.
Ispalo je neočekivano
Ponovimo, tek je neki dan preuzeo Hrvatski dragovoljac, odradio okupljanje i dva treninga, a na dan kad je bio službeno predstavljen u Sigetu navečer je postao trener Lokomotive. Neobična situacija, rijetko viđena u nogometu.
- Vidio sam da po internetu kruži i šaljivi video na tu temu, ha, ha. Ispalo je uistinu neočekivano za sve, kako za mene, tako i za ljude u Dragovoljcu. Imao sam dogovor s Lokomotivom i direktorom Božidarom Šikićem da odem u Dragovoljac na posudbu, da tu započnem seniorsku karijeru i da preuzmem Lokomotivu nakon Tomića. Očekivalo se da će to biti najranije na ljeto, ali dogodilo se da isti dan kad sam predstavljen u Sigetu dobijem poziv da se vratim na Kajzericu, jer Tomić odlazi u Kinu. Žao mi je ljudi u Hrvatskom dragovoljcu, predsjednika Perića, ovim putem im se i zahvaljujem što su bili spremni pružiti mi šansu. Moram reći da mi Dragovoljac nije suđen, kao igrač sam trebao iz Dinama na posudbu u Siget, sve je bilo riješeno, a onda sam otišao u Sesvete. Želim sreću Dragovoljcu u borbi za ulazak u Prvu HNL.
Možda jednog dana ipak dođe u Dragovoljac, u nekoj trećoj ulozi... Dakle, Lokomotiva je njegov seniorski trenerski početak, nakon što je tri i pol godine vodio juniore. Kaže da je spreman za ono što ga čeka.
- Već pred kraj igračke karijere odlučio sam da ću biti trener. Neki odu u menadžere, neki izvan nogometa, ja sam se odmah vidio u trenerskim vodama. Bio sam pomoćni trener, pa sam vodio juniore, pripremao se za trenerski posao na ovoj razini. Kažem, nisam očekivao priliku sad, u ovom trenutku, ali spreman sam prihvatiti taj izazov.
Nema, znači, straha i pritiska da na početku karijere, s obzirom na to da je sve došlo “ad hoc”, mogu stvari krenuti loše? Pogotovo što u prvih pet utakmica, nakon samo 10 dana priprema, igra protiv Osijeka, Šibenika, Hajduka, Dinama i Rijeke?
- Vatreno krštenje, vatreni ritam na samom početku. Ali, nema straha, svjestan sam da je ovo moj početak, da ne može odmah sve biti idealno. Znam da nisam najpametniji, da još moram puno učiti i tako shvaćam i ovu priliku u Lokomotivi. U tom smjeru i razgovarao sam s direktorom Šikićem, ova polusezona bit će razdoblje prilagodbe, idemo napraviti što više možemo, izvući maksimum, pokušati uhvatiti što je moguće viši plasman na ljestvici. A onda ćemo u idućoj sezoni pokušati opet napraviti prave stvari. Nisam opterećen tim teškim rasporedom i mogućnošću da na startu ne napravimo puno, pa nismo ni na početku sezone u tim utakmicama uhvatili previše bodova. Možemo se nositi s tim momčadima, ali, u konačnici, da nam i te utakmice budu zamah za ono što dolazi kasnije, za utakmice u kojima će bodovi biti važniji. Nisam opterećen time da odmah sve mora štimati, imam svoj put i svoj plan, znam da je ovo tek početak.
Kakav ćemo nogomet gledati u Kranjčevićevoj, kakva je Lekina vizija?
- Volim brz, agresivan i okomit nogomet, takva je moja vizija. Nisam tip koji pati na posjed lopte niti robujem nekim sustavima igre, već sustav podređujem igračima koje imam. Time ću se voditi i u Lokomotivi, pokušati da igramo takav nogomet.
Najdraži Monacov Gomes
U karijeri su ga vodili mnogi treneri, tko mu je ostavio najdublji trag?
- Od svakoga sam nešto naučio, dobro ili loše. Ne mogu reći da među ovim najvećim svjetskim imenima imam nekog apsolutnog uzora, da bih htio biti, recimo, kao Klopp ili Guardiola. A ako govorimo o mojim trenerima, nekako mi je najbliži Ricardo Gomes koji me trenirao u Monacu. Jedan smiren i staložen tip, ali koji uvijek traži maksimum i kod kojega su igrači uvijek davali sve od sebe. On je u Monacu postigao da su svi igrači bili zadovoljni, oni koji su bili standardni i oni koji su manje igrali, znao je stvoriti pravu atmosferu. To je nešto što je teško napraviti.
Posebnost Lekine priče u Lokomotivi je i da je s dosta igrača bio suigrač, poput Jelavića, Pivarića, Kolingera, Sammira, Karačića..., a dio onih mlađih prošao mu je kroz ruke u juniorskom pogonu.
- To što sam s nekima igrao a sad ću im biti trener nije nikakav problem. Razgovarao sam s tim starijim igračima, očekujem od njih da pomažu mlađima, da im budu primjer, vidio sam da i oni tako razmišljaju. S nekima od njih sam blizak, ali uvijek se mora znati što je čiji posao i tko što radi, tko je trener. Bio sam igrač, prošao puno toga i to sigurno pomaže u trenerskom poslu, jer sagledaš nekad situaciju i iz drugog kuta, možeš shvatiti i igrače kako razmišljaju. Ono što tražim od svakoga, bio star ili mlad, na kraju ili početku karijere, jest da uvijek daje maksimum i bude od koristi momčadi, od toga neću odustati.