Za okrugli, jubilarni 110. rođendan Hajduka jedan od najpoželjnijih sugovornika je Goran Vučević, igrač koji je sudjelovao u tri najbolje sezone Hajduka u samostalnoj Hrvatskoj. Prvo ime iz momčadi koja je osvojila premijerni HNL 1992., zatim posuđeni igrač Barcelone na Poljudu u najtrofejnijoj sezoni Hajduka 1994./95. kada je osvojena dvostruka kruna i odigrano četvrtfinale Lige prvaka, te naposljetku šampionska 2001., godina euforične proslave titule prvaka Hrvatske koja se čekala šest godina. Puno je igrača prošlo kroz Hajduk, ali zadnjih desetljeća rijetki se mogu pohvaliti da su kroz igračku karijeru toliko lijepih uspomena ispisali s Bijelima.
- Ponosan sam na sve nabrojeno, ali moja najdraža utakmica je osvojeni Kup iz 1991. Zauvijek će ostati broj jedan u mojim utakmicama u bijelom dresu - reći će 49-godišnji Goran Vučević, koji je sakupio 162 utakmice u Hajduku i danas živi u Splitu.
Drukčija vremena
Debitirao je za Sv. Duju 1989. s nepunih 18 godina. U Hajduku je počeo s deset godina. Rođeni Splićanin koji je prošao sve uzrasne kategorije do prve momčadi Hajduka.
- Već je krajem 80-ih bila rijetkost pronaći Splićanina koji je prošao sve klupske selekcije i došao do prve momčadi. Danas? Danas je drugo vrijeme, drukčije se živi. Nisu isti ni Barcelona ni Real Madrid, a kamoli Hajduk.
Vučević je do Hajduka stigao kroz selekciju školskih ekipa.
- Mili Butterer je radio selekciju, jasno nam je rekao “od vas 1000 samo će jedan ili dva uspjeti u Hajduku”. A svima je tada jedini cilj bio zaigrati u Hajduku. Nije bilo drugog kluba u kojeg bi početkom 80-ih otišao neki splitski dječak.
U selekciji sa školskog igrališta slijedio je poziv za 10-15 najtalentiranijih koji bi došli do Hajduka. Tako je Vučević s deset godina stigao do Poljuda.
- Kakav je to osjećaj bio, doći i trenirati u Hajduku. Gledati seniore, pokloniti se veličinama. Respekt je bio ogroman. Prvo prema treneru Draganu Sliškoviću pa svima dalje.
Svi su nas otpisali
Samo osam godina kasnije već je zaigrao za prvu momčad u Jugoligi.
- Igrao sam protiv Rada na Poljudu. Nisam ni znao da će me šjor Pero Nadoveza staviti u momčad. Bio sam najmlađi u momčadi u koju su polako dolazili tek koju godinu stariji Alen Bokšić, Marin Lalić i ostali. Ali, kada ne napunite 18 godina, a uđete u momčad, onda vam je jasno da vam u klubu vjeruju.
Sljedećih je sezona Vučević doista proslavio sebe i Hajduk. Dvije godine kasnije osvojio je zadnji Kup Jugoslavije s Bijelima u Beogradu.
- Svi su nas otpisali, Crvena zvezda u velikoj formi, sprema se za finale Kupa prvaka. A mi onako. Slabašno, bez velikih rezultata. Sprema se i rat, zvecka oružje, pada interes za nogomet. Ali, Bokšić je bio sjajan. Neuhvatljiv. Kakav igrač, jedan od najvećih s kojima sam igrao.
A igrao je i sa Stoičkovom, Michaelom Laudrupom, Ronaldom Koemanom, Romariom, Pepom Guardiolom u Barceloni.
- Za mene su dva igrača uvijek bila neprikosnovena. Baka Slišković i moj veliki prijatelj Zlatko Vujović. Kada smo bili djeca, igrali nogomet u ulici, ja sam uvijek želio biti kao Baka.
Divio se Hajdukovim velikanima, a njegov je talent uočio još jedan svjetski velikan. Johan Cruyff je doveo Vučevića u Barcelonu. Najbolji igrač prvog prvenstva ratom poharane Hrvatske završio je na Camp Nou. Za tri milijuna DEM preselio je u Blaugranu potpisavši osmogodišnji ugovor! Golemi iskorak za Vučevića, ali i velika potvrda rada omladinske škole Hajduka.
- Cruyff je znao sve o Hajduku. Dapače, moram priznati znao je sve o četiri najjača kluba iz bivše države. Ali, ako govorimo samo o Hajduku, prvo me pitao za Šurjaka. Igrao je u Zaragozi, znali su ga svi u Španjolskoj.
Iz Barcelone se Vučević vratio na posudbu samo dvije godine kasnije, u ljeto 1994. da bi sudjelovao u nezaboravnoj sezoni Hajduka. Prvak, pobjednik Kupa i četvrtfinalist Lige prvaka.
- Volio bih da se ponovi takva ekipa na Poljudu. Ali, moram priznati teško će se dogoditi takav spoj iskustva i mladosti. Iz Europe su se vratili iskusni Vulić, Štimac, Asanović, Gabrić i Andrijašević. Igrači koji su već prošli inozemne klubove, skupili međunarodno iskustvo i uklopili se s domaćim snagama poput Rapaića i Mornara. Imali smo raspon igrača od generacije ‘61 do ‘74. Od Vulića do Mornara. Ne vjerujem da ćemo takvu momčad uskoro imati.
Vučević je tog ljeta, nakon operacije križnih ligamenata koljena, stigao na posudbu ni ne znajući kako će se razvijati situacija s europskim nastupima Hajduka. U Barceloni su mogla igrati samo tri stranca, Laudrupa je zamijenio Hagi, a već su u kadru bili Romario, Koeman i Stoičkov. Cruyff je i bez Vučevića imao dovoljno glavobolje koga staviti u momčad.
- Dogovorio sam posudbu u Hajduk u trenutku kada se nije znalo kako ćemo proći kvalifikacije protiv Legije. Danas zvuči nestvarno da smo igrali skupinu Lige prvaka, zato je taj uspjeh izuzetno velik. Zaista povijesni. Još smo s Ajaxom, budućim prvakom Europe te sezone, odigrali 0:0 na Poljudu te 1995.. To su utakmice koje se pamte cijeli život, onaj tko je prošao atmosferu Poljuda i te dvoboje, nikada ne zaboravlja što znači uspjeh Hajduka za Split, Dalmaciju i sve navijače bijele boje.
Veliki trenuci
I nije Vučevićeva hajdučka priča ispričana tek onako. Bez obzira na to što je već izlizana, prečesto upotrebljavana fraza “Hajduk je emocija”, za čovjeka koji je rođen u Splitu, koji je u bijelom dresu prošao toliko sretnih trenutaka, nauživao se trofeja, za njega je uistinu više od samog kluba. Za njega jest emocija.
- U Hajduku sam doživio nogometne, sportske trenutke koje mi nitko ne može uzeti. Slavlje u Beogradu, pobjeda nad Anderlechtom u Ligi prvaka, dvostruka kruna 1995., uživanje navijača u proslavi naslova 2001. To su događaji koji se ne mogu naručiti. Kao dijete sanjaš da ćeš jednog dana biti poput slavnih prethodnika, a onda se i tebi dogode velike proslave, naslovi, trofeji... Dogode ti se sretni dani o kojima sanjaš kao dijete. I to ne u nekom klubu daleko, sa strane, nego u tvom klubu za kojeg navijaš cijeli život. Zato je posebno biti Splićanin, živjeti u ovom gradu i znati da si toliko toga osvojio s Hajdukom.
Za kraj igračke karijere stigla je i titula 2001. godine. Vučević se uslijed niza ozljeda od nogometa oprostio tek mjesec i pol dana prije negoli je Hajduk proslavio naslov prvaka. Zadnji koji se feštao poput titula iz 70-ih, 80-ih s navijačima na stadionu, s punom Rivom.
- Nisam više mogao izdržati bolove, morao sam odustati netom prije kraja sezone. Ako je momčad iz sredine 90-ih bila spoj sjajan spoj iskustva i talenta, onda je ekipa s početkom ovog stoljeća bila momčad koja je najviše obećavala. Igrao sam s Lekom, Pletikosom, Sablićem, Deranjom, ali u ekipu su ulazili Srna i Carević. Imali su 18 godina, polako im je Vulić dozirao minutažu, ali znalo se da su najveći talenti.
Od Vulića do Srne više od dva desetljeća Hajduka stanu. Vučević je igrao sa starijima i mlađima, golemi je raspon generacija s kojima je dijelio svlačionicu. Osjetio je u igračkoj karijeri, a i kasnije kao trener i sportski direktor, što znači Hajduk.
- Osjetiš veličinu kluba kao igrač na utakmicama, a poseban status u Splitu smo imali mi igrači u vrijeme kada sam počinjao s nogometnom karijerom. Nismo u to doba dobivali novce za ništa više od jednostavnog života za mjesec dana. Plaće su bile simbolične za današnje uvjete, jer znali smo da se egzistencija osigurava prodajom u inozemstvo.
Dimenziju Hajduka doživio je i kroz niz putovanja u inozemstvo. Možda čak i bolje nego kroz život u Splitu posljednjih godina.
- Specifičan je Split, brzo se zaboravlja sve što si napravio. Kakav je ispraćaj imao Oliver, pamtit će generacije, ali s druge strane istina je da nije mogao napuniti Gripe. Međutim, kada nas je napustio shvatila je javnost kakva je veličina u pitanju. A gdje su Ivanišević, Kukoč, Rađa, sportaši koji su proslavili Split svojim rezultatima. Vani se svi oni drukčije doživljavaju. I Hajduk također. U dalekom svijetu, kako mi to volimo reći, Hajduk se još doživljava kroz velike utakmice iz prošlosti. Kada smo prije 15 godina bili s veteranima u Argentini, suze su mi došle na oči kada sam vidio kako ljudi koji su treća generacija Hrvata u toj zemlji sa sobom nose zastavice i značke Hajduka. Nikada nisu bili u Hrvatskoj, ali znaju što je Hajduk, znaju kome pripadaju. Ne znaju kakav je aktualni rezultat Hajduka i to ih ne zamara. Za njih je Hajduk osjećaj domovine i zavičaja.
Više respekta
I nisu jedini, premda se uvijek s distance jača ljubav rađa. Uz to, Vučević, kao bivši trofejni igrač, ima i nekoliko želja za domaće prostore.
- Volio bih na stadionima čuti više navijačke pjesme, a manje uvreda. Znam da se živi brže, dinamičnije, možda čak i agresivnije, ali navijačka pjesma potpore je nezamjenjiva. To je ono što je uvijek krasilo navijače najvećih klubova kakav je i Hajduk. I više respekta bi bilo poželjno. Respekta prema ljudima koji su stvarali ime Hajduka.
A današnji rezultat... Nismo tu temu ni dotakli. Ostavit ćemo je nekim budućim generacijama, da prepričavaju rezultate i dosege iz vlastite recentne prošlosti. Vučević i njegovi suigrači nasljednicima su ostavili materijala za sjećanje, za prepričavanje slavne prošlosti kluba od 110 godina.