Kad smo pročitali s kakvim prijedlozima barataju u vrhuški HNS-a, u ideji podizanja kvalitete nogometa Hrvatske te posljedično reprezentacije(a), prvi dojam je bio da se netko baš jako dobro sprda.
No više od razloga za smijeh i ironije odjeci skupa koji se gordo naziva Saborom nogometa, daju povoda za dubinski dugoročnu brigu.
Kako je tzv. Strategiju umjesto čelnika HNS-a, tumačio glasnogovornik, ostaje dilema jesu li natjecateljski prijedlozi trenutak kozmopolitske inspiracije Voditelja natjecanja Nevena Šprajcera ili neke grupe unutar HNS-a.
U svakoj opciji navedeni prijedlozi direktan su atak na razvoj hrvatskih nogometaša. To posljedično limitira potencijale hrvatske reprezentacije. Prije nego pojasnimo (treba li uopće?) pogubnost tih ideja, utvrdimo aktualna stanja.
Formiranjem lige 10 smanjio se broj igrača koji igraju prvoligašku razinu. Uz to smanjila se i baza klubova (većih gradova) za HNL, jer financijski nisu izdržali vrlo intenzivan natjecateljski dril te su dugoročnije krahirali.
Primjer Zadra, (RNK) Splita, Slavonskog Broda, pa i Vinkovaca, govori tomu u prilog. Jesu li nogomet i domaći igrači profitirali? Nogomet je u takvoj ligi tek sada neizvjesniji, nakon što je deset godina bio dosadan, i još štošta, “one man show”.
Dinamo je (bio) prejak za sve, klubovi većeg proračuna (Rijeka, Hajduk pa Osijek) razred za sebe, ostali se koprcaju u borbi od 5. do 9. mjesta. Dio je onih koji su osuđeni na krah već od slavlja primata druge lige. Materijalni i svaki posljedični jaz između rangova je predubok.
U Europi je ozbiljnu liniju držao samo Dinamo, jer to jedini financijski može (još) servisirati. Svi ostali doprinose kontinuiranom padu HNL rejtinga, koja je sada već iza dvadesetak liga. Naposljetku, generator virtualne sreće HR nogometa, reprezentacija, u pet godina osvojila je dvije medalje na Mundijalu.Pritom treba imati na umu da je glavnina nositelja tih uspjeha posljedica selekcijskog i natjecateljskog drila prije formiranja Lige 10 (2013.).
Kad siđu uskoro sa scene, spoznat ćemo posljedice odluka protekle dekade i na dometima reprezentacije. Perspektive djeluju sumorno...
Ako tražimo jedan eklatantan razlog za sve izraženiji manjak kvalitetnih mladih igrača, onda je pored nametnutih natjecateljskih drilova koji guše razvojne procese (strpljenja za mlade) ključan teret sve masovnije dovođenja stranaca.
Umovi koji usmjeravaju HNS-ovu politiku donijeli su “inkognito” odluku da se 2016., za vrijeme trajanja lige (da čovjek ne povjeruje!?) poveća kvota stranaca sa 6 na 8!
Nekome je to trebalo i HNS je servisirao taj interes, a tri godine kasnije vratio je kvotu na 6, uz obvezu da sezonu kasnije ode na 5. Naravno, nije se dogodilo.
Uz 6 stranaca izvan EU, klubovi mogu dovesti “bezbroj” igrača iz 28 zemalja EU te ekonomski pridruženih kao Island, Lihtenštajn, Norveška, Švicarska, pa i mnoštvo zemalja iz Afrike i istočnih zemalja koje imaju potpisane ekonomske odnose s EU.
Slijedom svega toga danas imamo u 10 prvoligaša 40-ak posto stranaca. Što znači da usko grlo razvoja svake sezone sužava prostor mladim igračima iz Hrvatske za 120-130 od 300-tinjak mjesta.
Koji je smisao toga ako nema europskih iskoraka klubova? Koji je smisao toga ako se osjeća trend umanjivanja kvalitete i za mlade, a kamoli za A selekciju?
U Vodicama je rečeno kako bi broj stranaca trebalo dodatno pojačati!? Tako u drugoj ligi, za koju je i dalje misterij zašto se zove “Prva”, predlaže se povećanje stranaca s 3 na 5. Uz to najavljuje se uskoro smanjenje lige s 12 (donedavno 18) na 10 klubova.
Tako dobivamo još jedno usko grlo razvoja kojim će se dodatno suziti prostor za domaće igrače (i klubove), a otvoriti ulazi za strance. I to nije sve.
Iako u nižem rangu svi državljani EU i pridruženih država imaju status “domaćeg”, dodatno se povećava opcija internacionalizacije s igračima iz tzv. Regije (valjda zemlje bivše Juge i okolnih zemalja?). To bi bilo za sve četiri razine (do regionalnih liga), barem 1-2 stranca više.
I kruna tih nelogičnih i dugoročno duboko štetnih odluka, ideja je da se u drugom razredu smanji kvota nametnutih obveznih 3 igrača U-21 u prvoj postavi, te da se u trećem rangu nametne više od sadašnjih 3!? Svake godine neki novi namet bez neke stručno opravdane logike.
Sadašnje stanje odaje Ligu 10 s 40 %, drugu ligu s 20% a u juniorskim momčadima 10% stranaca. Strategija HNS-a o povećanju tih brojki, a time umanjivanje prostora domaćima, ima i dodatni realan rizik.
Trend umanjivanja aktualnih brojki aktivnih domaćih igrača po omladinskim školama i klubovima ispod prvog ranga već je otvorio proces među mladima, po kojem obeshrabreni momci sve češće odustaju od posvećivanja mladosti nogometu.
Ne vide smisao gubiti godine i godine rada, a napredovati se ne može osim ako su Messi ili imaju “potentne posrednike”. Ukoliko se taj trend ojača, pa manjkove prati jačanje uvoza, jasno je da će koristi imati samo prekupci i površni čelnici klubova koji najmanje mare za nogomet.
Ukoliko posljedice ranijih odluka (stranci, smanjivanje liga, nametanje izrazito natjecateljskog na štetu razvojnog) u protekloj dekadi, ukazuju na kopnjenje kvalitete, a bome i kvantitete u HR nogometu, zašto se dodatno forsiraju? Znači li to snaženje uvjerenja da domaća mladež gubi motive za bavljenjem ovakvim nogometom?