Doživjeli smo u nastavku prvenstva i prvu utakmicu s gledateljima na Poljudu. Dvoboju s Belupom nazočilo je najmanje navijača ove sezone na splitskom stadionu, ali i uz skroman posjet drukčiji je osjećaj kada Sjever navija cijelu utakmicu, kada nema komorne atmosfere.
Palile su se i baklje, pjevalo u spomen preminulih navijača, sve je izgledalo kao nekoć, premda je istina da se očekivala većapopunjenost tribina. Specifični su uvjeti života s koronom, međutim, razloge skromne ispunjenosti tribina ne treba tražiti samo u virusu.
Igre Hajduka u posljednjih mjesec dana zaista nisu bile pozivnica navijačima da ispune poljudske tribine. Do utakmice s Belupom najmanje gledatelja ove sezone na Poljudu skupilo se na dvoboju s Istrom (6.262) na isteku jesenske polusezone, a najviše protiv Dinama (29.359) u kolovozu prošle godine. Cijele sezone posjet je ipak najviše ovisio o igrama Hajduka.
Pola sata prije početka utakmice Poljud je izgledao slično kao i na početku post-korona razdoblja kada se igralo bez gledatelja. Nešto manje od tisuću ljudi raštrkanih na velikom stadionu nije odavalo dojam važne prvenstvene utakmice, međutim, do početka dvoboja okupilo se više gledatelja. No, rekosmo, treba se naviknuti, drukčiji su uvjeti života...
Zaštitne maske nosili su akteri na klupama, a mjera socijalne distance maksimalno se poštivala u novinarskoj loži gdje je svaki predstavnik medija sjedio za odvojenim stolom. U svečanoj loži također nije bilo previše približavanja, dok su se navijači na Sjeveru stisnuli u homogenu grupu i zajedno dignuli ruke za Bijele udarajući ritam navijanja od prve minute. Na istoku je pak bilo zanimljivo gledati razasute navijače, dugogodišnje iskusne pretplatnike, kako drže socijalnu distancu. Ne kaže se uzalud u Dalmaciji “đava je straj”.