Kažu da što više godina prolazi, sve je manje želje da se obilježava rođendan. No, to je uvijek dan u kojem okruženje bliskih ljudi iskazuje pažnju slavljeniku, neovisno o godinama...
Stipe Pletikosa ovog petka navršava 42 godine. Prošlo je četiri i pol ljeta kada je u La Coruni, na izvanredan način protiv Real Madrida, Luke Modrića i Cristiana Ronalda, zaključio vratarsku karijeru. Pletikosa, dijete radničke obitelji i strastvenih zaljubljenika u Hajduk i balun, dva je desetljeća bio profesionalni akter najpopularnije igre na svijetu. Bio je i ostao ikona Vatrenih, te jedan od najomiljenijih likova 30-godišnje zbilje hrvatske reprezentacije. U kakvom onda okviru gasi 42 svjećice na omiljenoj torti?
- Ha, nije baš neko vrijeme za ikakva slavlja. Em pandemija, em sada i još ova strašna muka oko potresa na Baniji... Čovjek poželi samo mir svima i svemu oko sebe, da bude što normalnije u svakodnevici kao i prije...
Ljepota života
Danas ste “civil”. Što vam postnogometni život nosi proteklih četiri-pet godina?
- Uh, sada mi se čini da sam bio igrač prije 10-15 godina, kao nešto daleko. To i nije tako loše jer očito imam dosta zanimacija koje mi odvlače misli od nogometnih dana. Nakon karijere svi nogometaši imaju svoje posttraumatske faze zbog prekida jednog, po svemu, ipak privilegiranog te sjajnog života. Treba se prilagoditi novoj stvarnosti, “učiti se” životu kao i svi, a to nije baš jednostavno.
Nama se čini da ste raštrkani na sve strane. Mediji, fakultet, Akademija, veteranske igre, uz veliku obitelj kojoj ste maksimalno posvećeni?
- Ma, iskreno rečeno, uživam! Složio sam si život nakon nogometa tako da mi je svaki dan ispunjen uz obitelj i obveze koje idu uz petero djece, a opet uspijevam raditi na svom obrazovanju i nadograđivanju. Kako? Sve je stvar organizacije i maksimalnog razumijevanja supruge Angele. Moje tri kćeri i dva sina, u dobi od 1 do 10 godina, epicentar su nam svijeta. Nema mi ljepšeg kad smo navečer svi zajedno, pa u miru našeg doma gledamo televiziju. Crtići i dokumentarci su većinski meni, ali stigne se i drugo pogledati.
Po danu su vjerojatno vožnje u školu, vrtiće, trening... obveze posebnog ritma?
- Je, ali to je ljepota života. Odgajati djecu, sudjelovati u njihovom sazrijevanju, pa sve te emocije koje ti pružaju...
Dosta ste ipak i u obrazovnim procesima?
- Jesam, i to zato što smatram da mi sportaši, mi nogometaši, nakon karijere imamo toliko toga za naučiti. I u nogometu. Nikad dosta znanja i novih iskustava. Grozim se kada netko misli da zato što je igrao odlično nogomet sve zna i ništa mu nitko ne treba kazati...
Nedavno ste, ukoliko ne griješimo, završili Kineziološki studij u Splitu?
- Točno, trogodišnji studij za nogometnog trenera. Uz to, u završnici sam školovanja na Akademiji trenera HNS-a. Unutar godine dana vjerujem da bih mogao steći UEFA Pro licencu.
Znači li to da namjeravate postati trener?
- Iskreno rečeno, ako sam u jedno uvjeren, onda je to da neću zagristi taj teški kruh. Trenerski je posao iznimno kompliciran, ujedno je i druga verzija, i to puno teža, profesionalnog života. To znači da opet, kao kad si bio igrač, seliš iz grada u grad, iz države u državu, nema stabilnosti, pogotovo ne za obitelj. Moji životni prioriteti su obiteljski i ne želim svoju djecu i suprugu opet dovesti u priliku da imamo stalnu mijenu svakodnevice, stalni stres oko selidbi, promjena okruženja, škole, prijatelja...
To nekako sužava opcije mogućih poslova?
- Relativno. Trenutno sam baš zadovoljan komentiranjem i analitičkim radom na Planet Sportu. Puno mi je to pomoglo na stjecanju novih znanja u komunikaciji i analitici, stigla su nova iskustva i posljedično stvaranje rutina. Baš uživam u tom poslu. Što će nakon toga biti? Neću se sada opterećivati s time. Imam neku ideju što bih volio raditi, ali kad govorimo o nogometu onda se to odnosi na druge vidove aktivnosti od trenerskih. Mislim da imam puno iskustva i kontakata stečenih u karijeri, razvio sam i organizacijske sposobnosti, volim okupljati i raditi konstruktivno, timski...
Pošten pristup klubu
Govorilo se da sve to možete staviti u službu napretka Hajduka, uključenjem u rad uprave na Poljudu?
- Hajduk je nama svetinja. Zato se mora biti ispravan i pošten u pristupu klubu, koji nam je svima više od kluba. Iz prethodnih izjava može se jasno zaključiti da sam zaokupljen s obitelji, podizanjem petero djece te usporedo da radim na širenju svojih znanja. Jako sam zadovoljan kako sam se nakon karijere prebacio na novu frekvenciju, ali to je proces životnih stabiliziranja koji je u punom jeku. Mislim, cijeli život ćeš brinuti za obitelj, rast i sazrijevanje te sreću svoje djece, ali sada supruga i ja prolazimo najsloženiju fazu kada su mali, zahtjevni i kada im najviše trebamo dati. Bit će vremenom prostora za projekte, a u međuvremenu se školujem za to.
Niste razgovarali s Jakobušićem ili...?
- S predsjednikom imam prijateljski odnos već od prije i rado s njim porazgovaram. No, on ima svoj jasan put, odlučan je tip i zna što želi. Mislim da je to prava stvar za Hajduk, iako je posao izuzetno kompliciran i težak. Kako se u državi stalno priča da trebamo reforme, a nikako ih dočekati, barem ne u onoj mjeri u kojoj stručna javnost govori, volio bih, eto, da Hajduk svoje nužne reforme provede i da je ovo proces koji će rezultirati vraćanjem kluba na mjesta koja mu pripadaju po tradiciji.
Odlično za Lovru i Bijele
Vratio se Lovre Kalinić?
- To je odlično, kako za Lovru, tako i za Hajduk! Spletom okolnosti malo je branio u inozemstvu i tako gubiš. Meni se isto dogodilo 2005./06., bio sam na margini i odlučio sam se vratiti na Poljud kad su me pozvali. Bilo je to mudro jer sam tako opet izborio poziciju i u reprezentaciji, branio na SP 2006. i onda ostvario odličan transfer u Spartak. Uvjeren sam da se i Lovri, koji ima sjajne kvalitete, može isto dogoditi. Ovo je dosad bila lošija faza, koja se uvijek može dogoditi svima. I još nešto. Poznavajući ga kao osobu, a ne samo golmana, siguran sam da će svojom osobnošću i gardom biti od velike pomoći momčadi i atmosferi u svlačionici, te pridonijeti jačanju samopouzdanja.
Sve to nije slučajno
Dobro je i za reprezentaciju da bude u kontinuitetu. Kako inače vidite golmansko pitanje u Hrvata nakon što ste se umirovili?
- Uživam! Impresioniran sam kako se vratarska konkurencija podigla na više razine i danas Hrvatska ima sijaset odličnih vratara. I stalno naviru novi. Livaković je etabliran. No, sada navire “mali” Nevistić, a već neko vrijeme su iskorake napravili Ivušić u Osijeku, pogotovo otkako je došao Bjelica, pa su odlične transfere i potvrdu vrijednosti zaslužili Grbić i Pandur, vrlo dobro se drži Sluga u Championshipu. Moram spomenuti i vrsnog Kahlinu, koji ima sjajan kontinuitet. I, da, kažu mi moji znanci iz Rusije da Čondrić izvanredno brani u Rotoru. Sve to ne može biti slučajno i pokazuje da se vratarsko pitanje u Hrvatskoj podiglo na nužnu razinu, kako po pitanju rada, tako i stručnjaka te vrednovanja te pozicije. I mislim da je jako važno da smo već više godina članovi Europske unije pa je našim vratarima lakše plasirati se u inozemstvo i stjecati nova iskustva te napredovati - podvukao je Pletikosa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....