Kad se o profesionalnim nogometašima u javnosti raspravlja glede financijskih primanja, u pravilu su odjeci negativnog predznaka.
Svejedno je govorimo li o premijama za neki uspjeh, odricanja od dijela plaće zbog izvanrednih okolnosti kao što je pauza zbog pandemije ili prijave za subvencije države dok traje kriza.
Teško je pri tome široj javnosti razumjeti i opravdati da nogometaši koji zarađuju za hrvatske prilike veliki novac dvoje bi li prihvatili smanjenje plaća ili, recimo, kao u ovom slučaju Osijeka (ali i drugih klubova, i članova) koriste zakonsko pravo državne subvencije Još je teže javnosti razlikovati slučajeve koji se dogode, jer postoji jedna često licemjerno generirana predrasuda da svi nogometaši ionako previše zarađuju u odnosu na tzv. obične ljude.
Činjenice govore da jedan dio igrača u Prvoj HNL doista odlično zarađuje i neusporedivo u odnosu na većinu stanovnika. No, činjenica je da veliki broj profesionalaca ima skromnija primanja. Pogotovo u kontekstu da profesija kratko traje i u Hrvatskoj velikoj većini aktera ne osigurava mirniju egzistenciju nakon karijere i uključenja u “normalnu svakodnevicu”.
Mnoštvu (polu)profesionalaca donedavno je bilo sudbinom igrati mjesecima bez plaće, a istodobno unaprijed državi uplaćivati porezne obveze i doprinose. Danas jest bolje, ali još je dosta problematičnosti oko radnog statusa nogometaša. Tako se i može dogoditi ovaj nesklad izjava u Osijeku, oko toga tko je zapravo tražio te subvencije, klub ili igrači koji su u (nelogičnom) statusu samostalnih obrtnika.
No, za dojam i u ovoj negativnoj javnoj reakciji to više nije ključno. Uistinu je neprimjereno društvenoj zbilji da oni koji zarađuju desetine tisuća eura ili kuna zatraže 500-tinjak eura državne pomoći.
Bez obzira što je to zakonsko pravo. Stvar je ipak načela. Bez obzira što su i iz drugih djelatnosti, gdje ima visoko plaćenih kadrova, isto postupili bez javne osude. Nogometaši imaju stalno javni moralni teret, nerijetko nepravedan, da im se uvijek nešto zamjera, pogotovo u kontekstu materijalnog.
Ironija je sudbine da su sada neki ispali, nečijom netaktičnošću ili vlastitom lakomislenošću socijalno neosjetljivi i bahati, iako su višestruko više donirali novca za humanitarne aktivnosti (i) u ovoj krizi, od onog što će im subvencijom pripasti.