Zoran Mamić kao trener nikad nije bio sporan, da je talentiran, da ima predispozicije za taj posao pokazao je još odavno, u prvom mandatu u Dinamu i nakon toga na Bliskom istoku. Na neki način, sve što jednom kvalitetnom treneru treba, Zoran Mamić ima. Razumije nogomet, ima neupitan personality, stil i gard, govori jezike, ima relacije, bio je igrač, reprezentativac. Opet, ne toliko velik igrač da bi ga igrački ego gušio i tjerao da momčad koju vodi uspoređuje sa sobom (“eh, dečki kad sam ja haklao”...).
Ima Zoran Mamić i “spiku”, mirnoću i staloženost, ima i kvalitetan stožer, suradnike, prije svih Damira Krznara, s kojima radi već godinama i odlično se nadopunjuje. Taj dio Mamićevog CV-a nikad nitko nije dovodio u pitanje, čak bismo mogli zaključiti, a nismo jedini koji tako govore, da je Zoran Mamić, od svega što radi, najbolji kao trener. Njegovi su problemi “oni drugi”, a u razdoblju u kojem se vratio na klupu i na koji način, to mu je bio najveći teret i prijetnja da neće moći nastaviti tamo gdje je Nenad Bjelica stao.
Dakle, stigao je u pozitivno ozračje kao nepravomoćni osuđenik, što je samo po sebi bilo dovoljno da se podigne negativna tenzija u dijelu javnosti, a onda je slijedio i onakav rastanak s Bjelicom. Zatim i pregovori s igračima oko smanjenja ugovora, u kojima je baš Zoran Mamić kao sportski direktor imao bitnu ulogu. Njegov je dolazak na klupu u svim tim okolnostima potpuno prodrmao klub, od svlačionice do “vanjskog svijeta”, jedna sređena i staložena momčad koja živi i radi u sjajnoj atmosferi, postala je turbulentna družina u negativnom ozračju. Koje su potres i koronakriza dodatno pokvarili.
Zoran Mamić bio je svjestan svega toga i znao je da ga od statusa vječnog negativca i glavnog rušitelja “novog Dinama” može spasiti samo rezultat. A početak mu nije bio optimističan. Nakon derbija s Hajdukom, u kojem je Dinamo izgubio, održao je u svlačionici igračima bukvicu, što nije u prvi mah naišlo baš na odobravanje svih, neki su i otvoreno rekli da se s njime ne slažu, zamjerili su mu i te, po njima neravnopravne, pregovore oko smanjenja ugovora, bilo je jasno da nema u startu onu podršku i povjerenje kakvu je uživao Bjelica. Nije mu išlo kako je planirao ni kao sportskom direktoru. Pojačanja koja je već dogovorio nisu došla, neki koji su već bili prekriženi, poput Gavranovića ili Theophilea, na kraju su se vratili, neki čiji su odlasci bili planirani, poput Petkovića ili Oršića, nisu otišli. Prodaja je išla dobro, iznad očekivanja, ali igrača koji bi trebali nadoknaditi Moru, Gojaka, Dilavera, Moubandjea, Hajrovića, Kulenovića, Marina... nije bilo dovoljno. Ispao je Dinamo od Ferencvarosa, sve je ukazivalo na tešku jesen.
No, u cijeloj toj priči, Zoran Mamić uzdao se, na kraju, u trenerski gen. Kako je vrijeme odmicalo, igrači, čak i oni koji su u startu bili prema njemu rezervirani, shvatili su da se na treninzima dobro radi, da Mamić ima “nos” za nogomet i polako je dobivao njihovo povjerenje. Jer, igrači kad vide da trener zna što radi, da osjećaju rezultate tog rada i pomake u igri, onda mu počnu vjerovati. Naravno, neke su se okolnosti morale i poklopiti. Pa je, primjerice, Zoran Mamić pogodio s Dancem Lauritsenom, koji se prilagodio i nametnuo brže od svih očekivanja.
Onda je počeo forsirati Gvardiola. Jasno da je i dodatan Leipzigov bonus odigrao ulogu i mogao je to biti “salto mortale”, ali ispalo je fantastično, jer je Gvardiol tim kontinuitetom dobio sigurnost, samopouzdanje i strašan napredak te postao jedan od najboljih Dinamovih igrača u skupini Europske lige. Proigrao je i Lovro Majer, kojem je Mamić odlučio dati “Olmove uzde”, povjerenje i kontinuitet, a našao je i način kako da Petkovića vrati na pravi put, da ga navrijeme probudi. Srećom, Gavranović je u golgeterskoj formi, što je, vjerojatno, također potaknulo Petkovića da bude “onaj stari”.
S motiviranim kapetanom Ademijem, kojem je također dao još veće ovlasti i respekt, klasnim Livakovićem i uz ponešto sreće da neka od onih lopti u prve dvije utakmice ne uđe u mrežu i ne odvede Dinamo u drugom smjeru, Mamić je malo-pomalo stvorio moćnu momčad. Kojoj je trebala samo jedna prava, velika utakmica i dominantna pobjeda da i sami igrači shvate koliko mogu biti dobri. I, stigla je, u Klagenfurtu, kad se lomila sezona. I lansirala Dinamo i Mamića visoko u europskoj hijerarhiji.