Gorica, pa Osijek na Poljudu, raspored je koji je Hajduk već prošao jesenas. Koja je razlika od situacije viđene u studenome prošle godine? Hajduk je tada pred dolazak Osijeka držao drugu poziciju s četiri boda više od trećeplasiranog Osijeka (27-23), dok su Lokomotiva i Rijeka imali pet bodova manje od Bijelih.

Imperativ još veći

Osam mjeseci kasnije Hajduk je dva boda iza Osijeka, ima tri manje od Lokomotive, a ono što je gotovo isto, jest imperativ uspjeha. Ovog puta je taj imperativ čak i veći, jer do kraja sezone nema više puno prilika za popravni. Nismo na sredini drugog, nego četvrtog kruga i Hajduk lovi zaostatak, a ne brani prednost.

Burić je tada opasno živio, njegova pozicija pred Osijeka bila je vrlo upitna, jer je u taj dvoboj donio nezadovoljstvo koje je kulminiralo ispadanjem iz Kupa i porazom od Gorice u prvenstvu. Međutim, Burić je odgovorio imperativu pobjede, Hajduk je svladao Osijek, otišao na “plus sedam” ispred bijelo-plavih i činilo se da su Splićani prebrodili najteže dane. Ali, na žalost navijača Bijelih i njihovih optimističkih prognoza, pokazalo se da ima i težih dana...

Prije osam mjeseci Osijek se na Poljudu dočekao u atmosferi novih previranja i kadrovskih promjena. U tjedan dana, od poraza u Velikoj Gorici do susreta s Osijekom klub su napustila dva bitna čovjeka klupske upravljačko-stručne hijerarhije. Prvi je otišao dopredsjednik Lukša Jakobušić, desna ruka Brbića, koji je u klubu proveo šest mjeseci. Jakobušić je svoju ostavku objašnjavao i kroz neuspjeh Bijelih protiv Gorice.

- Naš poraz je što su se igrači išli postrojiti pred tribinu s navijačima. Nisu ih oni zvali, a ovi su išli tamo jer ih se boje, a nema većeg poraza nego kad se igrači boje vlastitih navijača. To je pravi poraz kluba, a naša pobjeda je što nitko ne priča o financijama i drugim ključnim stvarima. Brzo smo zaboravili vremena kada je tema bio opstanak kluba, u čemu su velike predsjednikove zasluge. Danas je Hajduk stabilan, govori se isključivo o igri, igračima, šansama. Eto, to je pobjeda ove uprave - poručio je tada Jakobušić uz bitan dodatak:

- Nisam otišao zato što je gospodin Damir Burić ostao trener. Moglo je doći i do smjene Burića, ja bih svejedno otišao - naglasio je Jakobušić.

Brbić je pružio punu podršku Buriću kada mu se “zatresla stolica” nakon dva poraza u Gorici, Jakobušić je nakon toga otišao, a trener je u susret s Osijekom ušao s velikim upitnikom iznad svog statusa za budućnost. Pritom je samo dan uoči dvoboja s Osječanima klub napustio i kreator aktualne momčadi, sportski direktor Saša Bjelanović. Pred Osijek se tako stvorila toliko puta već viđena atmosfera s prefiksom “biti ili ne biti”. Ali Burić je uspio pobijediti. Da ne zaboravimo, zgoditke su postigla sva trojica najjačih ofenzivnih aduta Bijelih. Caktaš, Eduok i Jairo su poentirali za važnu pobjedu koja je Buriću produžila mandat na klupi, a Hajduk učvrstila na drugoj poziciji.

Težak teret

Povijest se na Poljudu ponavlja, ali ne u cijelosti. Nema kadrovskih promjena pred Osijek, međutim “zrak je opet težak”. Hajduk ne pruža očekivane igre, ne ostvaruje zacrtani rezultat i čelni ljudi kluba i struke ponovno su pod velikim teretom imperativa uspjeha. Pritisak je velik, a Osijek se doima puno jačim nego je bio početkom studenoga prošle godine. Izbalansirana momčad, najbolji u ligi nakon korona-stanke...

Imaju Osječani sve što se mislilo da će imati Hajduk. Burić je pred susret s Osijekom prije osam mjeseci imao silnih problema s percepijom javnosti gdje se rezultat Hajduka doživljavao kao veliki neuspjeh. Ali, bez obzira kako bi završio njegov ogled sa Osijekom, Hajduk bi u svakom slučaju ostao drugi, a tek se 15. kola odigralo. Danas su četiri utakmice ostale do kraja, ako Hajduk želi biti drugi, što je javno proklamirani cilj od početka sezone, u nedjelju jedino pobjeda drži ambiciju na životu. Zato je. Ali, na muci se poznaju junaci, treba izvući sezonu...