Beskrajna tuga naslijedila je prvotni šok. Nedjeljno jutro bilo je posebno teško svima kojima je Alen Pamić bio, u većoj ili manjoj mjeri, dio života i svakodnevice. Jer drugi je dan zapravo istinsko suočavanje sa surovom stvarnošću, u kojoj boli spoznaja da pretužna vijest o odlasku jednog tako mladog i dobrog čovjeka, nije samo ružan san...
U nedjelju prijepodne, od 10 sati, na stadion Aldo Drosina dolazili su mnogi kako bi upisali svoju poruku u Knjigu žalosti. Kompletna momčad Istre 1961, članovi stručnog stožera, Uprave kluba, treneri omladinskih kategorija, škole nogometa, bivši igrači, navijači ali i brojni drugi veći ili manji poklonici nogometa, koje je sve zajedno duboko potresla tragična vijest o Alenu Pamiću…
Posebno je dojmljivo bilo vidjeti igrače, koji su se nakon upisivanja u Knjigu žalosti, spustili do terena i okupili oko sjevernog gola. Tamo simbolično nogometna Istra tuguje za Alenom Pamićem, tamo su Demoni izvjesili crnu zastavu s klupskim grbom, tamo su na gol-liniji poredali upaljene lampione...
Momčad Istre 1961 se u subotu navečer kasno vratila s Rogle u Pulu. Delegacija igrača, kapetan Fausto Budicin i Igor Čagalj, uz trenere Miroslava Kuljanca, Darka Raića Sudara, Elvisa Peršića, Bruna Grebenara, odmah se uputila u 40-ak kilometra udaljene Pamiće, gdje je osobito dirljiv bio susret s njihovim šefom i Alenovim ocem Igorom Pamićem...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....