Kada nekoga od odgovornih na Rujevici ovih dana pitate nešto vezano uz prijelazni rok, uglavnom nećete dobiti odgovor. Ne zato što nešto taje, već jednostavno u ovom je trenutku zbog pandemije koronavirusa previše nepoznanica da bi se upuštali u bilo kakve prognoze. Ipak, ono što se može naslutiti je da bi ponovo moglo biti prometno, Rijeka nešto mora prodati da bi popunila budžet, nekim će se igračima zahvaliti zbog visokih ugovora, a slabog doprinosa na travnjaku, a nema dvojbe da će se neka nova lica ukazati na Rujevici.
I to je način na koji Bijeli funkcioniraju još od Miškovićeva dolaska na Kantridu prije nešto više od osam godina, u tom periodu paraf na ugovor s Bijelima stavilo je čak 119 igrača! Od Jurice Vranješa koji je svojim potpisom, na neki način, najavio ozbiljnost projekta u kojeg se uključio predsjednik Bijelih, do Sterlinga Yatekea koji je u završnici zimskog prijelaznog roka došao na Rujevicu kao posuđeni igrač bečke Austrije s namjerom da pokaže svoj potencijal.
Sedam godišnje
Ipak, koliko god ova brojka djelovala veliko, Rijeka je u prosjeku dovodila sedam, osam igrača po prijelaznom roku. Naravno, riječ je o dvije trećine momčadi, no na isto je uvelike utjecao streloviti klupski rast od kluba koji se borio za goli prvoligaški život to osvajača dvostruke krune i aspiranta na Ligu prvaka. Razina Rijeke rasla je puno brže nego što su se događali prijelazni rokovi, zbog čega se nerijetko događalo da je Matjaž Kek svaki put iznova morao početi slagati momčadi, odnosno da je razina kvalitete na kraju sezone “pregazila“ neke koji su došli na početku. Budući da se stvarala kvaliteta nešto se i prodavalo, ali za troznamenkastu brojku dolazaka najviše doprinose prve dvije sezone ere Mišković kada je Rijeku osovio na noge i doveo na europsku pozornicu za što je u četiri prijelazna roka angažirano 38 igrača!
Zvučna imena poput Kneževića, Neretljaka, Brezovca ili Benka odmah su pokazala ambiciju riječkog projekta, ali i donijeli kvalitetu s kojom se Rijeka odmah vratila u gornji dom hrvatskog nogometa. Taj riječki put se nastavio s igračima poput Kramarića, Vargića, Leškovića, Mitrovića, Leovca, Tomečaka ili Moisesa čiji je talent dugoročno donio i prve značajnije prihode od transfera. I Rijeka je tu uglavnom dobro trgovala, često znala pronaći igrače koji su u određenom trenutku bili nezadovoljni statusom u klubu i ponudila im se biti odskočna daska za daljnju karijeru. Andrej Kramarić najbolji je primjer, zatim Mitrović, Bradarić, Ristovski, Mišić, Elez...
Izazovi sve veći
Veliki broj dolazaka podrazumijeva i približan broj odlazaka (Rijeka je u jednom trenutku imala gotovo 50 igrača s profesionalnim ugovorom), a posebno je znakovito da su Riječani u Miškovićevu mandatu na čak 20 igrača ostvarili milijunski prihod od transfera. Ili ako zbrojimo sve Miškovićeve izlazne transfere na transferima nekih od tih 119 igrača koji su došli Rijeka je uprihodila nešto manje od 58 milijuna eura (odštete prema Transfermarktu).
Iz ovog proizlazi da su Riječani, gledajući prosjek, na svakom igraču kojeg su doveli uprihodili nešto manje od 500 tisuća eura. Naravno, kod svakog od njih potrošili su na plaću, za neke se plaćala veća ili manja odšteta, ali ukupna brojka, na ovoliku količinu igrača, još uvijek izgleda dovoljno optimistično kada je riječ o klupskoj budućnosti i funkcioniranju kluba na bazi prodaje igrača.
Ipak, izazovi pred odgovorima za provođenje sportske politike u riječkom prvoligašu postaju sve veći, novaca za dovesti kvalitetnog igrača je sve manje, kao i prostora da se događaju promašaji kakvih je bilo među tih 119 koji su obukli Rijekin dres.
