Tri godine i devet mjeseci vladao je Poljudom u prvom mandatu, a Marinu Brbiću smiješi se i drugi ulazak u Hajduk, ovog puta u svojstvu člana ili čak predsjednika Nadzornog odbora. Od srpnja 2012. do travnja 2016.
Brbić je bio predsjednik Uprave Bijelih koji je ostao upamćen kao štedljivi “šef” koji je vodio Hajduk u trenucima najveće besparice. U njegovu mandatu Hajduk je bio na rubu stečaja od kojeg je spašen interventnim kreditom od 30 milijuna kuna koji je Grad promptno prebacio na svoja leđa. Borio se s neimaštinom u trenucima kada je Hajduk imao najveći ugovor od 12.000 eura mjesečno za najbolje igrače, a godinu je prolazio sa 70 do 80 milijuna kuna. Ali, jednog je dana dio Nadzornog odbora zaključio “treba nam iskorak” pa je Brbić pao kao žrtva tog eksperimenta koji je Hajduk u protekle dvije godine koštao milijune kuna i “tone” ugleda.
Nakon dvije i pol godine od smjene, Brbić je ponovno na vratima Hajduka. Bude li izabran u NO, a po svemu sudeći to je sasvim izvjesno, doživjet će veliku satisfakciju. Zamijenit će one koji su ga smijenili, doći će na mjesto Šalinovića i Marasovića koji su kreirali njegovu abdikaciju pod krinkom klupskog iskoraka. Ima li veće unutarnje radosti nego vratiti se na Poljud s kojeg odlaze oni koji su te gurnuli niz stepenice prije dvije i pol godine. Povratak sigurno ima taj prepoznatljivi oblik ljudskog ponašanja i razmišljanja, ali trebat će i raditi. Ipak, situacija se bitno promijenila, jer Brbić, kao i svi ostali u novom sazivu NO, nema više mogućnost upravljanja, već samo nadziranja. Međutim, razvidno je da Brbić ima puno toga još reći na Poljudu.
Nije njegova zdanja bila početkom travnja kada se na press konferenciji u kino dvorani oprostio od Hajduka. Ne, ne.... Brbić ima ambiciju biti važan dio nadzornog lanca, jer njegove nepune četiri godine u Hajduku veliko su iskustvo. I moralna satisfakcija, jasno. Jer, Brbić je u zadnje dvije i pol godine redovito dolazio na utakmice Hajduka, a njegova kandidatura za mjesto u Nadzornom odboru jasno potvrđuje da nije izgubio kredibilitet kod navijača. Oprezan je uvijek bio i, poznavajući Brbića, ne bi se kandidirao da nema čvrsto uvjerenje za visoku funkciju u klubu.
Što je ostalo iza Marina Brbića na Poljudu
1. Odličan financijski rezultat
Marin Brbić je - dakle - na Poljud stigao kao ‘vatrogasac’ kojeg je doveo Jako Andabak kao najveći pojedinačni dioničar u tom trenutku. Brbić je u blagajni zatekao oko 105 milijuna kuna, a u trenutku kada je smijenjen ostao je dužan samo Gradu Splitu 30 milijuna kuna, odnosno kredit koji je Grad u jednom trenutku podigao kako bi spasio klub. Doduše, Brbić je javnosti prezentirao računicu po kojoj je ostao dužan samo oko dva milijuna zbrojivši novce koje je klub tek trebao naplatiti, a za koje su ugovori već bili sklopljeni. Najznačajnija stavka svakako je bio novac od transfera Andrije Balića koji je malo prije Brbićeve smjene otišao u Udinese u transferu vrijednom 3 milijuna eura.
Uglavnom, lako je zaključiti da je Brbić u financijskom smislu napravio odličan rezultat.
2. Momčad prepuna mladih i perspektivnih igrača
Hajduk u Brbićevo vrijeme nije uspio napraviti željeni rezultatski iskorak - premda ne smijemo zaboraviti da je momčad na čelu s trenerom Tudorom osvojila Kup - ali zato je dobra klupska politika rezultirala stvaranjem vrlo mlade i perspektivne momčadi. Baš je takva momčad omogućila Brbićevim nasljednicima da se razbahate po pitanju visine ugovora igrača u svlačionici, jer su od zatečenih igrača (Vlašić, Toma Bašić, Kalinić, Letica, Sušić, Šimić, Ohandza...) na koncu inkasirali golemi novac. Naravno da je za stvaranje takve momčadi najzaslužniji bio sportski direktor Goran Vučević u kojeg je Brbić imao golemo povjerenje. Poljud se tih godina okrenuo mladićima iz vlastite škole, a sa strane su bili dovođeni mladi, perspektivni i jeftini igrači. Jedan Toma Bašić ili Josip Juranović igrali su za pet tisuća kuna mjesečno... Imali su Brbić i Vučević pogrešnih procjena, loših kupnji, kao i promašenih sportskih poteza, ali generalno su - posebno kada se to sagleda iz današnje perspektive - napravili jako dobar posao.
3. Damir Burić kao dugoročno trenersko rješenje
Premda nogometno neiskusan, Marin Brbić bio je dovoljno mudar da shvati kako za dobre rezultate treba trenera koji će imati slobodu, ali i priliku za dugoročan rad. Igor Tudor bio je prvi izbor tandema Brbić - Vučević. Mladi i ambiciozni stručnjak prije toga se dokazao odličnim radom vodeći Hajdukove kadete, a na sličan je način nastavio i kao trener. Međutim, iznimno ambaiciozni Tudor podnio je ostavku početkom veljače 2015. godine ljut što mu ‘škrti’ Brbić nije želio dovesti jednog stopera. Naravno da je već i prije toga bilo trzavica među njima.
Čim je Tudor podnio ostavku, Vučević je krenuo u Njemačku po Damira Burića, još jednog relativno nedokazanog, a ambicioznog stručnjaka, poglavito sklonog radu s mladim igračima. No, Burić je pristao doći, ali tek u lipnju i tu su Brbić i Vučević ušli u određene kompromise tražeći trenera koji će pokriti tih nekoliko mjeseci dok Burić ne stigne. To im je realno bila najveća podrška u vrijeme Brbićeva mandata, jer uslijedilo je vrlo loše proljeće i nekoliko smjena trenera. Međutim, na ljeto je konačno stigao Burić koji je u ruke dobio iznimno mladu momčad koju je uz sve uspone i padove doveo do trećeg mjesta u prvenstvu, a prije toga bio je u play-offu kvalifikacija za Europsku ligu. Burić je u toj prvoj sezoni ostavio solidan dojam i u viziji Brbića i Vučevića bio je neupitno dugoročno rješenje za trenera. Tako je Hajduk s puno optimizma gledao na sljedeću sezonu, ali Brbić je nije uspio dočekati. Šteta, u tandemu s Vučevićem i Burićem na klupi odavali su dojam ljudi koji bi mogli podići Hajduk na nešto višu razinu.
4. Hvalili su ga i oni koji su ga smijenili?!
Nekoliko smo puta bili u prilici razogvarati s Marasovićem i Šalinovićem, članovima Nadzornog odbora koji su ga smijenili. I svaki put oni bi pronalazili puno dobrih riječi za Brbića i njegov rad u Hajduku. Slažu se da je napravio golemi, vjerojatno i presudan posao za opstanak Hajduka, da je u teškim trenucima pokazao mudrost u trošenju novca kojeg praktički nije bilo. Obojica će naglasiti da bi Brbića uvijek imali za financijskog direktora firme, čak i za izvršnog dirketora, ali nedostajala mu je - kako oni kažu - prava vizija. Koju su očito prepoznali u Ivanu Kosu. A njegova je vizija na kraju bila vrlo jednostavna. Na brzinu potrošiti novac kojeg je Brbić mukotrpno zidao i skupljao u četiri godine.... (rš)