Zanimljivo je prije nekoliko dana izgledao popis jezika koji se pričaju u riječkoj svlačionici. Bilo je tu svega, od onih uobičajenih, dok rumunjskog, nizozemskog, a za neko iduće europsko kolo na taj će se popis dodati i grčki. Bivši reprezentativac nekadašnjeg prvaka Europe, 23-godišnji Charalampos Mavrias premijernim nastupom za Rijeku postat će 92. igrač iz inozemstva koji je u jednoj prvenstvenoj utakmici nastupio barem jednu minutu u dresu riječkog prvoligaša.
Ipak, Mavrias je već sad ravnotežu iz riječke svlačionice u kojoj je odnos domaćih i stranih igrača bio izjednačen sada prebacio na stranu igrača iz inozemstva koji su, vjerojatno i prvi put u klupskoj povijesti, postali brojniji od domaćih. Hrvata je 12 u svlačionici, stranaca (uključujući i one poput Kvržića, Gavranovića i Martića kojima je primarno državljanstvo druge države) jedan više, preciznije po dva su igrača iz BiH, Švicarske i Nigerije, a po jedan Makedonac, Rumunj, Slovenac, Austrijanac, Brazilac, Crnogorac i Grk, a budući da prijelazni rok još nije gotov, odnosno da su pred vratima Australac (Davidson) i Ganac (Acosty), koji bi danas trebao potpisati ugovor, ta bi se brojka mogla još promijeniti...
Svjetska realnost
Ništa čudno ni iznenađujuće, i najveći svjetski klubovi znali su igrati derbije u kojima bi se domaći igrači u obje momčadi jedva nabrojali na prste jedne ruke, nogomet je jednostavno otišao toliko daleko da je srušio mnoge granice i barijere zbog čega ni taj broj stranaca ne treba nužno gledati kao negativnu okolnost. Pogotovo u riječkoj svlačionici gdje je malo onih koji su “stranci” zbog jezične barijere. Primjerice, Nigerijci Ajayi i Nwolokor već su dobro svladali hrvatski, Gorgon ga dobro razumije zbog sličnosti s poljskim, pa jedini koji ostaju s djelomičnom jezičnom barijerom, iako kada je riječ o nogometnim terminima ona gotovo i ne postoji, su Zuta, Matei, Heber, sada i Mavrias.
Djelomični razlog činjenice da Rijeka nikada nije imala ovako veliki postotak igrača iz inozemstva svakako leži u činjenici da u eri Mišković riječki prvoligaš nije uspio afirmirati i napraviti prvotimcem niti jednog igrača iz vlastite škole nogometa koji bi, u najmanju ruku, mogli donekle kvalitetno popuniti igrački kadar.
Kreilach i Močinić već su bili priključeni prvoj momčadi kod ulaska Social Sporta u klub, a silna ulaganja i promjene u školi nogometa jednostavno do sada nisu polučili željeni učinak. Djelomično je razlog visoka kvalitativna razina potrebna za ulazak u prvu momčad, djelomično i činjenica da su mladi igrači Rijeke, bez ozbzira na sve pokušaje (projekt Pomorac, Rijeka II...) redovito zapinjali kada su trebali realizirati svoj igrački potencijal na prelasku u seniorski nogomet.
Hrvatima druga opcija
Naravno, u priči oko domaćih i stranih igrača u Rijeci ne treba zanemariti činjenicu da se kvalitativna granica za ulazak u prvu momčad bitno podigla, da nije lako zadovoljiti visoko postavljene Kekove kriterije o kojima najviše govori rezultat, ali i da hrvatski nogometaši koji se uklapaju u Rijekine kvalitativne okvire ipak radije gledaju prema inozemstvu. Koliko god to bilo teško priznati, HNL i Rijeka većini hrvatskih nogometaša ipak su tek druga opcija.