U subotu navečer čitao sam u redakcijskom “storyju” njegov izvještaj s Rujevice. Tipičan Orlando. Drugačiji od drugih. Osebujan i svoj. U nedjelju ujutro nazvao me urednik. “Umro je Orlando…”
Nakon sat vremena, poziv po poziv, provjere i sjeta, evociranje zajedničkih uspomena i ona klasična priča o životu. Njegovim utakmicama i finišima bez jasnih pravila, zato je, kažu stari ljudi, život poseban i čaroban put, posut laticama vječne neizvjesnosti…
Prvi hrvatski Euro
Čuli smo se prije nekoliko dana. Nije bilo rijetko da bi nazvao a da na kraju razgovora nismo razumjeli što je bio povod. Jer Orlando je bio erupcija retorike. Krene jednom stazom, vrati se preko druge, nastavi trećom i onda sve poveže u jedinstveni zaključak nečega. Znali smo se jako dugo, ali ja sam njega kao novinara znao još duže. Jer kad je on već bio Rivetti s potpisom, učio sam se kao početnik novinarskom životu. Pričali smo o tome koje desetljeće kasnije u Engleskoj kada smo zajedno s drugim kolegama izvještavali s prvog Eura na kojem je igrala Hrvatska. Bilo je to vrijeme kada je svijet bio opterećen kravljim ludilom, i kada smo zašli u neki pub u okolici Mansfielda, naručio je “to” meso i govorio: “Luđi od onog što jesmo ne možemo biti!”
Video: HNTV
Nije da smo ni tada bili neki bliski prijatelji. Osim gotovo 12 godina dobne razlike, njegova većeg iskustva i prekaljenosti, drugačijeg stila, imao sam dužan respekt prema njegovu potpisu. Orlando Rivetti je bio “old school” sportskog novinara, čvrst u stavu i spreman na najžešću konfrontaciju u njegovu obranu. I što je ključno za sportskog novinara toga kova, nije se libio napisati ga, neovisno kome je bilo drago ili krivo.
Vrijedilo je...
S takvim tipovima ljudi, ako imate slične postulate svakodnevice, ne možete a da ih ne respektirate. Naravno, ne slažete se uvijek, nerijetko se i žešće konfrontirate, ali nakon takvih i žučnijih rasprava ostaje onaj dobar osjećaj - vrijedilo je. Jer nema zle namjere, a nema ni trajne gorčine. Štoviše, ostaje želja da se opet oko nečeg raspravlja…
Kako se ponaša netko iz stare škole sportskih novinara i odnosa, Orlando je pokazao nedavno, kad je iz nirvane umirovljeničkih dana prihvatio poziv Sportskih novosti da se priključi ekipi.
- Čuj, Mate, nazvao sam te da te obavijestim kako sam prihvatio da surađujem sa SN. Drago mi je da ćemo biti više u kontaktu, i otvoren sam za svaki prijedlog…
On, koji je u počecima novinarstva već surađivao u SN, kao što je pekao zanat u La Voce del popolo, onda ga usavršio u Novom listu i razigravao se u Jutarnjem listu, priču o karijeri vrijednoj nagrade za životno djelo HSZN-a zaokružio je baš u našem listu. Prerano, definitivno prerano.
Rijeka, bogata kolegama par excellence, imala je svoje vedete i u SN okvirima. Kao sjajnog gospodina i znalca Perovića te izvanrednog Ivankovića. Orlando je bio više od priče jedne redakcije. On je bio riječki potpis sporta. I zato što je bio zaljubljenik košarke, neko vrijeme i sudac u tom akademskom sportu, kako ga je nazivao, ali i boćar Brajde, iznad svega ipak odjek kronike podno stijena Kantride.
Nogomet mu je dao najveći izlog vrijednosti i osebujnosti njegova štiva. Orlando il furioso, kako sam mu znao tepati kada bi povisio tonove u diskusiji, u pravilu uvijek, imao je ključan zakon za sportskog novinara. Lozinku prema kojoj je prepoznavao tko može biti dobar, a tko može biti samo u prolazu.
Živio do daske
- Nema šanse da budeš sportski novinar ako ne voliš sport. I nema šanse da budeš dobar sportski novinar ako nemaš strasti za sport. Punto. Točka.
I nije bilo šanse da budeš Rivetti ako nisi profesiju, kao i život, živio do daske. Na način da zanemariš što je dobro za tvoje zdravlje, a vodiš se onime što bi bilo dobro. On je govorio da je ključno živjeti da se osjećaš dobro. A njemu je to, pokraj supruge Marije, sina Alena koji je team menadžer u Rijeci, i Igora, koji je zagrizao medijski kruh na TV Kanal Ri, bio život sa sportom, sportašima i dobrim društvom. Uz dobar pijat i čašu, uz briškulu i trešetu, uz zafrkancije i podbadanja, povišene tonove kad nije prihvaćao sportski mirno poraz na karte. Fiuman do srži nije dao na svoj grad i njegove vrijednosti življenja, način funkcioniranja i mentalitet ljudi.
Bokšić i Sivori
- Mi s dva “t” moramo se držati zajedno, s obje strane Učke - to mu je bila nerijetko poštapalica kada bi se javio nakon nekog razdoblja tišine, a kojom bi zapravo rekao, ajde zaboravi što smo polemizirali prošli put. To mi je prvi put kazao na starom mitskom Wembleyju 1996. godine kada smo skupa sjedili na otvorenju Eura, svjedočeći dvoboju Engleza i Turske.
- Naši mi djeluju bolje nego jedni i drugi - kazao je, a onda zamijetio legendarnog izbornika Italije sa Svjetskog prvenstva 1982. u Španjolskoj, Enza Bearzota: - Ajmo ga pitati za intervju.
Išli smo i odradili ga. Kao i godinu kasnije, u Münchenu, kada su igrali Juventus i Borussia Dortmund, finale Lige prvaka. Kažem mu da će doći Bokšić u foaje, ali da glasnogovornik Juventusa tjera van i neće nam dopustiti razgovor.
- Pusti ga neka tjera druge, nas neće. Eno Alena…
Sjeli smo i više od pola sata ćaskali pred finale. I kad se Boka vratio u sobu, Orlandovo oko zamijetilo je u kutu foajea, samog sa svojim mislima, legendarnog Omara Sivorija.
- Vidi ga, Sivori, kakav igrač je bio, ajmo do njega.
Išli smo, usput je otresao glasnogovornika Juvea i kazao “isprika, ali ovo nam je šansa da intervjuiramo ovog velikana”. I samo je sjeo nasuprot Sivoria i kazao “fotkaj nas, onda ću ja tebe s njim”. Razgovarali smo opet pola sata i odradili ekskluzivu. To je tako bilo, visoki standard, prava priča. Brk mu se smijao, naručio je piće i kazao “viva”, živio…
Vrijedilo je biti uz čovjeka s potpisom. Ciao grande!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....