U krugu 40-tak kandidata za reprezentaciju svakako je Ivan Rakitić prvo hrvatsko ime za siječanjski prijelazni rok . Vrsni vezist igra doista kapetanski u Sevilli, klubu koji ima mnoštvo problema financijske prirode, ali i organizacijske po osudi predsjednika koji će morati u zatvor. Rakitić svakako igra najzreliji nogomet dosadašnje mu karijere. U jesenjem dijelu sezonu postigao je čak 9 golova i dodao 12 asistencija, što je, ukupno gledano, za veznog igrača u osrednjoj momčadi doista senzacionalan učinak. Rakitić će u ožujku navršiti 26 godina, što uz formu koju iskazuje te probleme Seville, od njega čini vrlo atraktivnu metu mercata. U Sevilli spominju bajoslovne iznose do 40 milijuna eura, no taj klub ne može diktirati takve dimenzije transfera s obzirom na situaciju koju žive. Kako god bilo, ako bude doista odlazio, Rakitić će ostvariti važan transfer u euro kriterijima te će svakako iskoračiti u rejtingu kvalitete kluba kojem pristupi, odnosno svojeg statusa.
Sljedeći koji ne samo da hoće nego mora ostvariti transfer je Nikica Jelavić. U Evertonu je malo igrao, tek osam nastupa u polusezoni za njega je jako loš podatak. Jelavić je kao i svi napadači njegova profila (sidrun) ovisan u formi o kontinuitetu igre i taktici koja će mu biti prilagođena. Kuloarski se nagađa da će Jelavić ostati na Otoku jer su takvi centarfori tamo traženi. .
Većina reprezentativaca uživa dobar status u svojim klubovima, pa eventualne promjene u mercatu možemo očekivati iz reda onih nisu zadovoljni prostorom kojeg imaju na aktualnim adresama. Nezahvalna je situacija Domagoja Vide u Kijevu, koji malo igra i teško može računati na značajnije role u proljeću ako aktualni mu trener ostane Blohin. Neće se bitnije promijeniti ni Eduardova situacija u Donjecku, a u redu teških pozicija nalaze se Sammir, Radošević, M. Pamić, Vukušić, Krešić, Tomasov i Petrić. To su igrači koji su jesen proveli izvan momčadi ili uz simbolične minute nastupanja. Drugačija je recimo situacija Rebića i Bubnjića, koji su tek došli u Serie A te u Fiorentini i Udineseu prikupljaju nužna iskustva da bi mogli napokon početi igrati.
Za prethodne igrače promjene kluba bile bi poželjne ne samo u kontekstu reprezentativne kandidature nego prije svega zbog razvoja njihove karijere. Primjerice, Radoševiću još jedna polusezona bez igre može biti veliki uteg, a slično bi se moglo kazati za Manuela Pamića. Iz reda Vatrenih senatora naš je dojam da Eduardo obvezno mora otići u drugi klub, jer ne samo da premalo igra već ima i godine (31) kada je status rezerve preteško breme za gajenje ozbiljnijih ambicija u klupskim, a kamoli reprezentativnim razinama. S obzirom na težinu financija u Donjecku, logično je da se Eduardo nećka, ali predugo mu traje vrijeme u kojem je trpio slabiji status na ime boljih prihoda.