Luka Modrić sa sinom na ramenima, Sergio Ramos sa svojim potomkom, Cristiano Ronaldo također, Messi ima već dvojicu... Gledaš ih tako i, logično, prva pomisao je sljedeća: kakvi će ti klinci biti igrači kad odrastu?
Dobro, ne tako dobri kao Aguerov mali koji ima i Maradonine gene, taj će tek biti umjetnik...
Međutim, zapravo, nogometaši sinovi, uspješni poput očeva, više su iznimka nego pravilo. Krene ih većina tim putem, no malotko dostigne neke ozbiljne visine. I tako je sve dok ne pogledate hrvatsku reprezentaciju. Koja je po tom pitanju svjetski raritet.
Potrošili bismo naime mnogo vremena da pronađemo još koju selekciju u kojoj je toliko igrača čiji su očevi također bili dobri i vrlo dobri nogometaši. Reprezentativnog ili barem prvoligaškog kalibra. Na širem Čačićevu popisu našla su se čak šestorica s takvim genima. Miljenko Ćorić bio je igrač i trener, Davor Čop sjajan golgeter i reprezentativac, Rudika Vida velika senzacija s početka HNL-a, Mladen Vrsaljko dugogodišnji Zadrov stup, Sejad Halilović hrvatski, kasnije BiH reprezentativac, važan kotačić poslijeratnog Dinama, Zdenko Jedvaj odličan prvoligaški igrač Veleža i Zagreba. Uistinu neobično, toliko “nogometnih sinova” na istom mjestu, nije slučajno.
- Sigurno nije. To su bile te devedesete, nije djeci bilo mnogo izbora, nego s očevima na treninge, utakmice, na livadu igrati nogomet. Od prvih dana živjeli su i rasli uz nogomet, alternativu na neki način nisu ni imali... - govori Zdenko Jedvaj, čiji je sin također rastao u takvom okruženju.
- Nikad nisam tjerao sinove u nogomet. Ni Ivana ni Duju. No voljeli su to, talentirani su, Duje je uspio, Ivan je odustao - priča nam Davor Čop, rasni strijelac Hajduka i vinkovačkog Dinama.
- Ne sluša on baš savjete, iako bih mu ih mogao dati. Ali, veseli me što je tako miran i siguran u reakcijama na terenu i izvan njega, to je pozitivna osobina - govorio je pak na počecima karijere za svog sina Domagoja Rudika Vida.
Priča Ante Ćorića i Sejada Halilovića umnogome je slična, od vrhunskog talenta, preko debija za Dinamo do priče o odlasku. Obojici je slično i što su im očevi (bili) i treneri i savjetnici, glavni oslonci.
- Da nije bilo mog oca Miljenka, nikad ne bih bio profesionalni nogometaš. On je uvijek bio uz mene, trenirao me, ispravljao, učio. Najviše sam pokupio od njega - ispričao nam je Ante Ćorić, dok je Alen Halilović u jednom od prvih razgovora za novine još prije tri godine kazao:
- Ne gura se previše, kad mi treba savjet, onda mi ga da. A ono što mi stalno govori jest da moram naporno raditi i istovremeno uživati u nogometu, to je najbolja kombinacija za uspjeh.
Alen neće u Francusku, pa se za njega jedinoga može reći da još malo zaostaje za ocem, iako će, sigurni smo, do kraja karijere nadmašiti Sejada u svim segmentima.
Jedinstvena selekcija
A da njih šestorica ne budu jedini, u “pričuvi” čekaju i Mandžukić, Rakitić, Brozović. Njihovi su očevi također bili nogometaši, na malo nižoj razini, ali definitivno im je nogomet obilježio život. Ivan Brozović bio je i Marcelov trener, kao što je i Luka Rakitić uveo svoga sina u čari nogometa, a i danas vodi klub hrvatskih iseljenika u Švicarskoj.
Mato Mandžukić odavno je u brodskim nogometnim almanasima, štoviše, mnogi su vjerovali da ga sin Mario neće baš tako uvjerljivo nadmašiti.
- Želja mi je da sin uspije u onome što voli, da napravi karijeru. Da bude bolji nego što sam bio ja!
To je rečenica koju su barem jednom u medijskim nastupima izgovorili očevi ovih današnjih hrvatskih reprezentativaca. Oni su igrali u vremenima manjih ugovora, u godinama kad je bilo teže ući u reprezentaciju i napraviti transfer. No, kako god, sinovi su ih već sada uspjeli nadmašiti, a našu selekciju pretvoriti u jedinstvenu. Ne samo na Euru nego i šire. I što nam preostaje? Čekati malog Ivana Modrića da odraste...