Veliki budžet za veliko sramoćenje: Dobrodošli na Maksimir, Mamićevu kuću bola

Utakmicom protiv Salzburga Dinamo je prešao granicu. Prešao je crtu iza koje svaka kritika gubi smisao - bila ona iskreno konstruktivna ili tek zluradost zamaskirana u tobožnju brigu o stanju momčadi, posve je svejedno. Jer ono što i kako je hrvatski prvak odigrao protiv Austrijanaca je naočigled svih bila jednostavno - sramota. Ozbiljna sramota. Zvuči grubo, ali ne i grublje od rezultata na semaforu i teško je pronaći bilo kakvu drugu karakterizaciju.

Loša rješenja

Taktička analiza? Ma kakva crna taktika, pa pogledajte samo kako su ‘modri’ izgledali na terenu, kako su griješili baš u svemu i koliko su nemoćni bili. Već je prvo poluvrijeme bilo teško probavljivo, ali barem su primili samo jedan gol, a suparnik nije ni imao puno više šansi. U drugom su došla još četiri. Pogledajte još jednom na koji ih je način Dinamo primio pa, onako iskreno, recite - ima li smisla analizirati taktiku?

Sve u svemu, bila je to tiha jeza od početka do kraja. Utakmica koja je sasvim ogoljela domete ove momčadi, ali - još više od toga - i domete ovog stručnog stožera te općenito sportske vizije kluba. Naravno, samo jedna u dugogodišnjem nizu. Da smo u Americi, već bi se sigurno dosad našao neki domišljati navijač koji bi podnio tužbu protiv Dinama zbog pretrpljene duševne patnje i svaka bi porota suosjećala s njime. Da smo u bilo kojoj drugoj državi u kojoj se poštuje pravni poredak i transparentnost upravljanja javnim sredstvima, našlo bi se puno više poreznih obveznika koji bi s pravom pitali: dobro, zar OVO mi sufinanciramo sve te godine?

Dobrodošli u Maksimir, Mamićevu kuću bola

Gledajući utakmicu u društvu jednog Austrijanca i jednog neutralca, razumio sam kako se osjećao Herr Otto Barić, koji je rekao da ga je u Salzburgu najviše zaboljelo kad su se ljudi oko njega počeli smijati Dinamu. Ovi se nisu smijali, ali bilo im je primjetno nelagodno, otprilike kao da vide čovjeka u finom odijelu, ali s mokrom mrljom na ‘strateškom’ mjestu hlača; ako je u Dinamovoj izvedbi i bilo ponešto humora, bilo je to nešto tipa ‘u uredu’ ili ‘bez oduševljenja, molim’. Humor čije je izvorište u nelagodi i sramoti.

Što je najgore, takav se ishod činio izvjesnim još danima ranije. Ne zbog Dinamovih predstava u Opatiji i Splitu te ‘dominacije’ i ‘pokazivanja karaktera’ protiv Osijeka - što je bio spin koji prolazi u Donjoj Vrbi, možda i u Gornjoj, ali u Europi ne. Još od utakmice u Salzburgu bilo je posve jasno da Zoran Mamić nema blage veze što napraviti uoči uzvrata. Pročačkate li malo po arhivi domaćih medija u posljednja dva tjedna, vidjet ćete da je zapravo promijenio ono što su mu oni sugerirali: odustao je od sustava s rombom u sredini, ostavio na klupi stoperski par Sigali-Šimunić koji je odigrao kriminalno loše u Austriji, Čopu u vrhu napada pretpostavio neusporedivo boljeg Henri-queza, a čak je opet izostavio i Wilsona, oko čijeg doprinosa postoji gotovo konsenzus da nije dovoljan (iako je to prilično diskutabilno).

Smiješni i nespretni

Ali rješenja tih problema nisu bila ništa bolja. Neuigrani stoperski tandem Taravel - Šimunović, još podignut visoko kad na bokovima imaš Pinta i Ibaneza koji naprosto ne znaju igrati obranu, očekivano je ispao komičan. Oni su bili smiješni i nespretni na klasični ‘slapstick’, Laurel & Hardy (Stanlio i Olio, po narodski…) način. S druge strane, Duje Čop na krilu (je li to ikad funkcioniralo, ikad?!) bio je poput Davida Brenta, lika iz izvornog britanskog ‘Ureda’ kojeg je sjajno portretirao Ricky Gervais: puno se trudio i mislio da radi najbolje, ali zapravo je samo štetio timu i kočio ga. Ali Oscar ne ide njima, nego scenaristu i redatelju.

Ono zbog čega najviše treba predbacivati Zoranu Mamiću u pripremi utakmice je defetistički pristup i malodušnost - primjetni još poslije Salzburga, ali dovedeni do vrhunca poslije Opatije. Izjave poput: “Katastrofa! Ne znam razumiju li igrači o čemu se ovdje uopće radi i kako se treba ponašati kad igraš u Dinamu”; “Stvarno nemam pojma što bih rekao” i “Uopće ne znam što sada napraviti” odavale su ne samo rezignaciju, nego i priznanje vlastite nekompetencije i nemoći - iako se radi o igračima koje je sam, kao sportski direktor, birao, dovodio i trenirao. A sada, poslije još jednog poniženja od Salzburga, Mamić govori: “Negdje smo pogriješili. Nitko od nas u stožeru nema odgovor na pitanje zašto ovako dobri nogometaši griješe u osnovnim elementima igre i predaji lopte. Ne znam treba li pred igrače staviti veći pritisak ili ih osloboditi pritiska, ali očito negdje griješimo”. I još: “Sada bih promijenio pet igrača, ali prije utakmice smo imali najbolju ideju. Tko zna? Možda bi bilo još gore, a možda bolje da sam napravio te promjene; nećemo nikada znati…”

Tko zna? Pa vidimo tko ne zna. Kako mislite da će igrači reagirati kad trener, ujedno i sportski direktor, ovako javno priznaje da nema pojma što bi napravio? Ali daleko od toga da je problem samo u treniranju.

Veliki budžet

Gledajte, Dinamo je za prošlu kalendarsku godinu obznanio prihode u visini gotovo 30 milijuna eura - iako dostupni podaci govore da je više od toga uprihodio već samo od transfera. Rashodovna strana njegovog proračuna viša je od onoga s čime raspolažu svi ostali hrvatski prvoligaši zajedno, a samo prošlog ljeta potrošio je desetak milijuna eura na dovođenje pojačanja. Klub govori o godišnjem proračunu u visini 12 milijuna eura, ali to se po svoj prilici odnosi samo na plaće igračima i trenerima - to je, primjerice, triput više nego što plaća Rijeka i pet puta više nego Hajduk. Onome koji s takvim novcem ne bi u potpunosti dominirao hrvatskim prvenstvom najbolje je da se u životu uopće ne bavi nogometom.

Istovremeno, Dinamo se redovito, iz godine u godinu, sramoti u Europi i uzrokuje svojim navijačima duboku duševnu bol. Iako mnogobrojni drugi primjeri, poput Maribora i Rijeke, pokazuju da se i s daleko manje novca može ostvariti više. Gospodari Dinama, više je nego očito, ne znaju složiti momčad, balansirati je i pripremiti za europske izazove. Dokle tako?